Životinje u Lefontenu i u suvremenoj kinematografiji: od alegorije do antropomorfne polifonije

Spajanje imena francuskog bajkača Žana de Lefontena (1621–1695) s fenomеном suvremene kinematografije izgleda na prvi pogled kao anahronizam. Međutim, upravo Lefonten, koji je sistematski organizirao i uveo u umjetničku normu alegoričku modelu korištenja životinja, je temeljito položio temelj za njihovu kasniju reprezentaciju u masovnoj kulturi, uključujući kinematografiju. Priložni analiza njegovog metoda s praksimi suvremene kinematografije pokazuje kako se tradicija nastavlja, također i njezina radikalna transformacija u dobu postmodernizma.

1. Lefonten: životinje kao retoričke maski i društvene tipove.

U Lefontenu životinje su, prije svega, fikcijalne alegorije ljudskih kvaliteta i društvenih karakteristika, naslijedene od antičke (Ezop) i istočne tradicije. njihovi likovi su bez individualne psihologije i služi su isključivo didaktičkim ciljevima:

Lev — alegorija kraljevske vlasti, sile, ali i tiranije.

Lisica — realizacija zlonamjerstva, laži i izvrtljivog uma.

Volk — simbol hrošćenja, grube sile i vječnog gloda ( društvenog i fizičkog).

Oslo — personifikacija gluposti, upornosti i neznalosti.

Životinje u Lefontenu govore iskustvenim jezikom velikosvetskih salona XVII vijeka, njihovi dijalozi su puni ironije i izrađenosti. Oni nisu likovi u suvremenoj smislu, nego funkcije u moralnoj bajci. njihova životinjska priroda služi samo kao uvjetna maska, iza koje se skriva neizmjenjiva ljudska esencija. Zadatak nije istraživati unutarnji svijet životinja, nego ilustrirati univerzalni moralni zakon.

2. Suvremeni kinematograf: od psihologizacije do dekonstrukcije maski.

U XX–XXI vijekima kinematografija, posebno u žanru animacije, nasljeđuje lefontensku modelu, ali je je kardinalno preosmišljava. Možemo izdvojiti nekoliko ključnih pravaca:

A) Psihologizacija i individualizacija (Disney i njegovi nasljednici).
Zlatni vijek Disneya (“Kralj lav”, 1994; “Zveropolis”, 2016) uzima za osnovu lefontenski alegorički bistiarij, ali ga napunjava dubokom individualnom psihologijom. Lev Simba nije samo apstraktni “kralj”, nego lik sa složenom duševnom dramom, egzistencijalnim krizom i putem do odrastanja. Lis Nik Uajld u “Zveropolisu” nije već skica “zločina”, nego višestruki lik sa traumatičnim prošlom i društvenom maskom koju mora nositi. Životinje ovdje su punopravni likovi-ljudi, čija životinjska vanjska izgled služi za vizualnu karakteristiku i izgradnju metafore društva.

B) Dekonstrukcija i parodija (postmodernistički pristup).
Ovo pravac svjesno se igra s klišema, zaključenim Lefontenom i Disneyem. Najjači primjer je serija filmova “Madagaskar” (2005–2012). Lev Aleks nije savršen vlastitelj, nego narcični zvijezda šou-biznisa. Zebra Marti patri od egzistencijalnog kriza i negira svoju “tipičnost”. Filmovi šalju se samoj ideji fikcije fikcije prirodnog stanja, pokazujući kako stereotipi propadaju pri susretu s stvarnošću. “Šrek” (2001) također je izgrađen na parodijnom preokretanju bajčanskih i bajčanskih kliša.

Interesantan činjenica: U filmu “Fantastični mister Foks” (2009) Wes Anderson antropomorfne životinje, očuvavajući svoje prirodne instinkte (mister Foks — hrošćar i ljubitelj), vode složeni ljudski život s krizom srednjeg života, ambicijama i obiteljskim problemima. To je direktna, ali i ironična alusija na lefontensku lisicu-zločinku, smještenu u kontekst psihanalize i egzistencijalizma.

V) Filozofska bajka i totalna antropomorfizacija.
Neki režiseri koriste svijet životinja za stvaranje cjelovitih filozofskih modela. “Vojna mačaka i šopa” (2001) u grotesčnoj formi prikazuje totalni špijunazam i međivršteni sukob kao metaforu “hladne vojne”. “Hronike Narne” (2005) sa svojim govorljivim životinjama nastavljaju tradiciju kršćanske bajke, gdje životinje (npr. Aslan) su nositelji sakralnog, a ne samo društvenog smisla.

3. Ključne razlike: od morale do identiteta.

Cilj: Lefonten — moralno načelo, afirmacija univerzalnih istina. Suvremeni film — istraživanje identiteta, društvenih normi, trauma, traženje sebe.

Stepen antropomorfizma: U Lefontenu životinje samo govore kao ljudi. U filmu (u animaciji) oni izgledaju, djeluju, razmišljaju i osjećaju kao složeni ljudski likovi, imajući pritom ostatku životinjske prirode.

Odnos prema prirodi: Lefonten koristi prirodu kao uvjetni pozadinski prostor. Suvremeno ekološko svijest često čini temu prirode i njezine uništenja centralnom (“Val-I”, “Legenda o delfinu”).

Polifonija: Ako u Lefontenu svaki životinja je nositelj jednog dominirajućeg kvaliteta, onda u filmu jedan rod može predstavljati mnogo različitih likova (npr. mnogo individualnih kunića u “Zveropolisu”).

Završetak

Tradicija koja ide od Lefontena, u suvremenoj kinematografiji nije nestala, već je poddana dubokoj dekonstrukciji i složenosti. Od jednostavne alegorije svijet filma je prešao na polifonski antropomorfizam, gdje životinje služi ne za ilustraciju spremnih istina, nego za modeliranje složenih društvenih sustava, psiholoških stanja i filozofskih dilema. Lefontenska maska se pretvorila u ogledalo, koje odražava već ne tipične greške, nego cjelokupnu mnogostru i proturječnost modernog čovjeka. Suvremeni gledatelj vidi u ekranskom lisu ili lavu ne poučnu šablonu, nego sebe same — sa svim strahovima, ambicijama i traženjem svog mjesta u svijetu. Tako je evolucija slike životinja od bajke do velikog ekrana put od moralnog didaktizma do složenog dijaloga o prirodi same ljudskosti.

Permanent link to this publication: