Možemo li danas zamijeniti pojam "lošadinska snaga" pojmom "čovjekovski resurs"?

Na prvi pogled, pitanje izgleda tehničkim ili lingvističkim. Međutim, iza njega stoji duboka filozofska, ekonomčka i istorijska problematika mjerenja energije, rada i ljudskog potencijala. Direktna zamjena ovih pojma je nemoguća, jer se oni odnose na principijalno različite registre: "lošadinska snaga" je konkretna inženjerska jedinica mjerenja moći, dok je "čovjekovski resurs" upravni i ekonomski abstrakt za opisivanje radnog potencijala. Ali sam pitanje produktivno, jer omogućava slediti kako društvo mjeri rad živih bića i kako te mjere reflektuju vrijednosti doba.

1. Lошadinska snaga: istorijski prekid od biologije do mašine

Termin «lošadinska snaga» (л.с., horsepower, PS) je uveden škotskim inžinjerom Jamesom Wattom na kraju XVIII vijeka. To je bio genijalni marketing i pojmovni potez u doba industrijske revolucije. Wattu je trebalo naglo vidjeti prednost svojih parnih mašina pred tradicionalnom tugalnom sile — konjima koji su pokretali pumpu na rudniku.

• Tehnička esencija: Watt je empirički odredio koliko rada može izvršiti snažna konjica, koja vrti vrat na ugljanskom rudniku. On je izračunao da jedna konjica može premještati 33000 funto-futa u minuti (ili 550 funto-futa u sekundi). Ova veličina je bila prihvaćena za 1 lošadinu snage (≈ 735.5 vata).

• Kulturni smisao: Watt nije samo izumio jedinicu mjerenja. On je stvorio most između stare, agrarne i nove, industrijske dobe. Kupci (često vlasnici rudnika) su mogli lako razumjeti koliko «virtualnih konja» oni zamjenjuju, kupivši njegovu parnu mašinu. Lошadinska snaga je postala mjera progresa, koja omogućuje količinsko procjenjivanje nadmoći mašine nad živim bićem.

Važan činjenica: danas je lošadinska snaga zastarijela, ali preživjela jedinica. U znanosti i tehnici ju je dugo zamijenio vat (jedinica Međunarodne sistema mjerenja). Međutim, u svakodnevnom životu (automobili, mototehnika) ona ostaje po tradiciji, kao znanstvena i marketingovska povijest.

2. Čovjekovski resurs: ekonomizacija ljudskog potencijala

Pojam «čovjekovski resurs» (Human Resources, HR) javlja se u upravnom teoriji XX vijeka. On odražava ekonomski pogled na čovjeka, gdje radnik se smatra elementom proizvodne sistema, koji poseduje određene troškove, potencijal i odovajnost.

• Suština pojma: To je resurs uz financijski, materijalni i informatički. Ga se može «razvijati», «optimizirati», «pre rasporediti» i «skraćiti». Fraza «ljudi — naš glavni resurs» je korporativno kliše, koje ujedno devalvira ljudsku subjektivnost, svedujući ju na ekonomsku korisnost, i ističe njezinu strategičnu važnost.

• Problem mjerenja: Za razliku od lošadinske snage, «čovjekovski resurs» nema univerzalnu jedinicu mjerenja. Ga se pokušava procjeniti kroz KPI (ključne mjere efikasnosti), kompetencije, produktivnost rada, nivo uključenosti. Ali te metrike su uvjetne, subjektivne i ne reflektiraju takve kvalitete kao što su kreativnost, emocionalni intelekt, moralni duh — ono što čini stvarnu vrijednost ljudske osobe na modernom tržištu.

3. Zašto direktna zamjena je nemoguća i čak opasna?

1. Različita priroda veličina:

   • Lošadinska snaga je fizička moć (brzina izvršavanja rada). Ga se može izmjeriti, ona je stalna (za konkretni motor) i ne ovisi o kontekstu.

   • Čovjekovski resurs je potencijal, koji ovisi o motivaciji, zdravlju, društvenoj sredini, kulturi kompanije. On je promjenljiv, kontekstualan i ne se sveduje na mehaničku analogiju.

2. Etička zarobljenička stanica: Pokušaj mjerenja čovjeka u «lošadinskim snagama» ili sličnim jedinicama je logičko završavanje ideje «čovjekovskog resursa». To je put do potpune dehumifikacije. Istorija znači čudovišne primjere: u nacističkim koncentracijskim logorima je postojao termin «musulmanin» (MuseImann) za označavanje potpuno iscrpljenog, apatičnog zatvorenika koji već nije mogao raditi i smatran je kao «otrađeni resurs». Moderni sustavi totalnog digitalnog kontrole (npr. u logističkim gigantima, gdje svako dejstvo kurira vremenski zaključuje algoritmom) — to je blaga, ali uzbudljiva forma takvog pristupa.

3. Ekonomska neadekvatnost: Moderna ekonomija znanja i kreativnih industrija se oslanja ne na muskularnu silu ili njezin ekvivalent, nego na intelekt, saradnju i inovacije. Mjeriti doprinos naučnika, dizajnera ili liječnika u «resursnim» jedinicama je besmisleno. njihova vrijednost je u kvaliteti, a ne u broju izvršenih operacija.

4. Što bi moglo postati savremena analogija? «Čovjekovski potencijal» i «neuronska mreža»

Ako tražimo savremenu, više ljudsku i točnu metaforu, onda je pojam «lošadinska snaga» za digitalno doba više «računalna moć (teraflapa, gigahezci) ili propusna sposobnost kanala veze. Mašine se već ne uspoređuju sa konjima, nego sa drugim mašinama ili sa mozgom (u oblasti umjetne inteligencije).

A za ljudski doprinos je ispravno govoriti ne o «resursu», već o «potencijalu» ili «kapitalu:

• Čovjekovski kapital (human capital) — ekonomski termin, koji znači ulaganja u obrazovanje, zdravlje, vještine koje povećavaju buduću produktivnost.

• Kolективni intelekt / neuronska mreža — metafora iz biologije i computer science, koja bolje opisuje rad modernih timova: ne suma «lošadinskih sila», već složena, samoučujuća sistema, gdje veze i sinergija su važnije nego individualna moć.

Interesantan činjenica-primjer: u 1960-ima NASA se suočila sa problemom mjerenja produktivnosti programera. Pokušaj uvesti metriku «broj redaka koda po danu» je dovela do absurdnosti: najbolji programeri pišu manje, ali manje elegantnog i efikasnijeg koda. To je jasno pokazalo neadekvatnost mehaničkih jedinica za mjerenje inteligentnog rada.

Završetak: ne zamjena, već promjena paradigme

Tako, zamjena «lošadinske snage» na «čovjekovski resurs» ni možemo ni ne trebamo. To bi značilo izvršiti konceptualnu grešku, ujednačavajući fizičku konstantu sa društveno-ekonomskom abstrakcijom, i učiniti opasan korak ka uprosačenom, mehaničkom pogledu na čovjeka.

Pravi put je odustati od same paradigme «resursa» primjenom na ljude. Ne živimo više u doba Watta, gdje parna mašina je konkurirala sa konjem. Živimo u doba, gdje vrijednost se stvara u saradnji čovjeka i umjetne inteligencije, u kreativnosti i rješavanju kompleksnih problema.

Savremeni odgovor na «lošadinsku snagu» za tehniku su vat i gigaflapa. A savremeni odgovor za čovjeka su pojmovi potencijala, kapitala i sinergije. Ne mjereći ljude u uvjetnim «snagama», već stvarajući uvjete za iskorištavanje njihovih jedinstvenih mogućnosti — to je izazov koji stoji iza ovog, izgleda kako jednostavnog lingvističkog pitanja. Istorija izuma Watta uči nas kako metafore pokreću napredak. Danas nam treba nova, više ljudska metafora za rad i stvaranje.
© library.rs

Permanent link to this publication: