Možemo li danas zamijeniti pojam "lošadinska snaga" pojmom "čovjekovski resurs"?

Na prvi pogled, pitanje izgleda tehnčkim ili lingvističkim. Međutim, iza njega stoje duboke filozofske, ekonomiske i historiske probleme mjerenja energije, rada i ljudskog potencijala. Direktna zamjena ovih pojma je nemoguća, jer se oni odnose na principijalno različite registre: "lošadinska snaga" je konkretna inžinjerijska jedinica mjere moći, dok je "čovjekovski resurs" upravni i ekonomski abstrakt za opisivanje radnog potencijala. Ali sam pitanje produktivno, jer omogućava slediti kako društvo mjera rad životinja i kako te mjere odražavaju vrijednosti dobe.

1. Lошadiна snaga: historijski prekid od biologije do mašine

Termin «lošadinska snaga» (л.с., horsepower, PS) je uveden škotskim inžinjerom Jamesom Wattom na kraju XVIII stoljeća. To je bio genijalni marketing i konceptualni korak u dobi industrijske revolucije. Wattu je trebalo naglazno pokazati prednost svojih parnih strojeva pred tradicionalnom tugalnom silom — konjima koji su pokretali pumpu na rudniku.

• Tehnička esencija: Watt empirički je definirao koliko rada može izvršiti moćna konjica, koja vrti vrat na ugljenu šumu, u određeno vrijeme. On je izračunao da jedna konjica može premještati 33000 funto-futa u minuti (ili 550 funto-futa u sekundi). Ova veličina je bila prihvaćena za 1 lošadinu snage (≈ 735.5 vata).

• Kulturni smisao: Watt nije samo izumio jedinicu mjere. On je stvorio most između stare, agrarne i nove, industrijske dobe. Kupci (često vlasnici rudnika) su mogli lako razumjeti koliko «virtualnih konja» su zamijenili, kupivši njegov parni stroj. Lошadiна snaga je postala mjera progresa, koja omogućuje količinsko procjenjivanje nadmoći mašine nad živim bićem.

Važan činjenica: danas je lošadinska snaga zastarjela, ali živa jedinica. U znanosti i tehnici ju je dugo zamijenio vat (jedinica Međunarodne sistema mjere). Međutim, u svakodnevnom životu (automobili, mototechnika) ona ostaje po tradiciji, kao dan otklonjenosti i lakoće marketinga.

2. Čovjekovski resurs: ekonomizacija ljudskog potencijala

Pojam «čovjekovski resurs» (Human Resources, HR) nastaje u upravnom teoriji XX stoljeća. On odražava ekonomski pogled na čovjeka, gdje radnik se smatra ne kao osobnost, već kao element proizvođačke sustave, koji poseduje određene troškove, potencijal i odgovor.

• Suština pojma: To je resurs uz financijski, materijalni i informacijski. Može se «razvijati», «optimizirati», «pre raspodijeliti» i «smanjiti». Fraza «ljudi — naš glavni resurs» je korporativno kliše, koje ujedno devalvira ljudsku subjektivnost, svedujući ju na ekonomsku korisnost, i ističe njezinu strategijsku važnost.

• Problema mjerenja: Za razliku od lošadinske snage, «čovjekovski resurs» nema univerzalne jedinice mjere. Ga se pokušava procjeniti kroz KPI (ključne mjere učinkovitosti), kompetencije, produktivnost rada, razinu uključenosti. Ali te metrike su uvjetne, subjektivne i ne odražavaju takve kvalitete kao što su kreativnost, emocionalni intelekt, moralni duh — ono što čini stvarnu vrijednost čovjeka na modernom tržištu.

3. Zašto direktna zamjena je nemoguća i čak opasna?

1. Različita priroda veličina:

   • Lošadinska snaga je fizička moć (brzina izvršavanja rada). Može se izmjeriti, je stabilna (za konkretni motor) i ne ovisi o kontekstu.

   • Čovjekovski resurs je potencijal, koji ovisi o motivaciji, zdravlju, društvenoj sredini, kulturi kompanije. On je promjenljiv, kontekstualan i ne se sveda na mehaničku analogiju.

2. Etička past: Pokušaj mjerenja čovjeka u jedinicama «lošadinske snage» ili sličnim jedinicama je logičko završavanje ideje «čovjekovskog resursa». To je put do potpune dehumanizacije. Povijest zna užasne primjere: u nacističkim logorima je postojao termin «musulmаниn» (MuseImann) za označavanje potpuno iscrpljenog, apatičnog zatvorenika, koji već nije mogao raditi i smatran je kao «otrađeni resurs». Moderni sustavi totalnog digitalnog kontrole (npr. u logističkim gigantima, gdje svako djelo kuriera je tajmingovano algoritmom) — to je blaga, ali uzbudljiva oblika takvog pristupa.

3. Ekonomski neadekvatnost: Moderna ekonomija znanja i kreativnih industrija se oslanja ne na muskularnu silu ili njezin ekvivalent, već na intelekt, suradnju i inovacije. Izmjeriti doprinos naučnika, dizajnera ili liječnika u jedinicama «resursa» je besmisleno. njihova vrijednost je u kvaliteti, a ne u količini izvršenih operacija.

4. Što bi moglo postati moderna analogija? «Čovjekovski potencijal» i «neuronska mreža»

Ako tražimo modernu, više ljudsku i točnu metaforu, onda je pojam «lošadinska snaga» za digitalnu dobu više «računalna moć (teraflapa, gigaherci) ili propusna sposobnost kanala veze. Mašine se već ne uspoređuju s konjima, već s drugim mašinama ili s mozgom (u oblasti umjetne inteligencije).

A za ljudski doprinos je ispravno govoriti ne o «resursu», već o «potencijalu» ili «kapitalu:

• Čovjekovski kapital (human capital) — ekonomski termin, koji znači ulaganje u obrazovanje, zdravlje, vještine koje povećavaju buduću produktivnost.

• kolaborativni intelekt / neuronska mreža — metafora iz biologije i computer science, koja bolje opisuje rad modernih timova: ne suma «lošadinskih sila», već složena, samoučujuća sustava, gdje veze i sinergija su važnije nego individualna moć.

zanimljiv činjenica-primjer: u 1960-ima je NASA se suočila s problemom mjerenja produktivnosti programera. Pokušaj uvesti metriku «broj redaka koda na dan» je dovela do absurdnosti: najbolji programeri pišu manje, ali manje eleganćnog i efikasnijeg koda. To jasno pokazuje neadekvatnost mehaničkih jedinica za mjerenje inteligentnog rada.

završetak: ne zamjena, već promjena paradigme

Tako, zamijeniti «lošadinu snagu» na «čovjekovski resurs» ne možemo i ne trebamo. To bi značilo izvršiti konceptualnu grešku, ujednačavajući fizičku konstantu sa društveno-ekonomskom abstrakcijom, i učiniti opasan korak ka uprosičenom, mehaničkom pogledu na čovjeka.

Pravi put je odustati od same paradigme «resursa primjenom na ljude. Ne živimo više u dobi Watta, gdje parni stroj je konkurirao s konjem. Živimo u dobi, gdje vrijednost se stvara u suradnji čovjeka i umjetne inteligencije, u kreativnosti i rješavanju kompleksnih problema.

Moderni odgovor na «lošadinu snagu» za tehniku su vat i gigaflopsi. A moderni odgovor za čovjeka je pojam potencijala, kapitala i sinergije. Ne mjerenje ljudi u uvjetnim «silama», već stvaranje uvjeta za iskorištavanje njihovih unikatnih mogućnosti — to je izazov koji stoji iza ovog, se čini jednostavnim, lingvističkog pitanja. Povijest izuma Watta uči nas kako metafore pokreću napredak. Danas nam treba nova, više ljudska metafora za rad i stvaranje.
© library.rs

Permanent link to this publication: