Objektivnost ljubavi u filozofiji i religiji

Ljubav — to samo osjećanje? Ili nešto veće? Za mnoge je to eferna iskra koja može isprijeći. Ali filozofija i religija ističu: ljubav je objektivna. Ona nije samo unutar nas. Ona između nas. Ona daje strukturu bitija, etike i smisla. Čak kada ne osjećamo ljubav, ona ostaje realnošću kojoj smo pozvani.

Ljubav kao ontološka veza

Još Platon u "Piru" govorio je o Erosu kao sili koja spaja krajnje sa vječnim. Ljubav, po Platonu, nije samo privlačenje za tijelo, već nagon prema ljepoti sama po sebi. To je nagon prema istini. U ovom smislu ljubav nije subjektivna želja, već fundamentalna struktura bitija. Mi ljubimo, jer svijet je tako postrojen da se možemo spojiti. U kršćanstvu ova ideja se pojačava: Bog je ljubav. Ljubav nije atribut Boga, već njegova esencija. A ako je Bog osnova svega, onda je ljubav sama tkiva realnosti.

Ljubav kao etički princip

Immanuel Kant nije pisao o ljubavi kao o osjećanju. Ali njegov kategorički imperativ — tretirati čovjeka kao cilj, a ne kao sredstvo — to je filozofsko izraz ljubavi. U 20. vijeku Emmanuel Levinas je otišao dalje: ljubav je odgovornost za Drugog. Lice Drugog me poziva na odgovor. To nije emocija, već dužnost koju ne mogu izbjeći. Martin Buber u "Ja i Ti" govori o autentičnoj susretu koja izlazi iznad koristi. Ljubav nije moj projekt, već događaj u kojem učestvujem.

Religijsko izmjeravanje: agapé

U Novom zavetu ljubav — agapé — to nije romantično osjećanje ni braćanska privrženost. To je bezuslovna, žrtvovna ljubav koja ne ovisi o zasluzama objekta. Ona je objektivna u tom smislu da je norma, prema kojoj smo pozvani, čak kada ne želimo. "Ljubite neprijatelje vaše" nije savjet, već zapovjed. Ona ne apelira na osjećaje. Ona se obracaja volji. I stoga ljubav nije ono što osjećamo, već ono što činimo.

Ljubav i sloboda

Ljubav ne bi bila ljubav, da bi bila prisiljena. Samo sloboda čini ljubav mogućom i ujedno stvarnom. Slobodni izbor ljubiti — čak kada nema želje — pretvara ljubav iz emocije u postupak. Ovo pretvaranje čini ljubav objektivnom: ona postoji u svijetu kroz naša odlučivanja. Nema ljubavi bez slobode. Nema slobode bez odgovornosti. I u tom smislu ljubav je najobjektivniji čin ljudskog života.

Primjeri: filozofi i sveci

Sokrat je volio istinu više od života. Frančesko od Assiza je volio siromaše i lepreka. Etijen de la Boési je volio slobodu. U svakom slučaju ljubav nije bila osjećanje, već pozicija. Ona je određivala njihove postupke, njihova patnje, njihovu smrt. Ovi primjeri pokazuju: ljubav je objektivna, jer ona mijenja svijet. Ona stvara obitelji, zajednice, kulture. Ona gradi grada i uništava zidove.

Ljubav ne nestaje kada prođe privlačenje. Ona ostaje kao izbor, kao sjećanje, kao nade. U tom je njenoj objektivnosti: ona ne ovisi o našem raspoloženju. Ona ovisi o nama.

Permanent link to this publication: