Pravo na digitalno zaboravljenje: između privatnosti i slobode informacije

Suština i pravno rođenje

Pravo na digitalno zaboravljenje (pravo na brisanje, «right to be forgotten») je pravna koncepcija koja omogućava ljudi tražiti brisanje zastarijelih, nerelativnih ili poričućih osobnih podataka iz javnog pristupa, posebno iz pretraživačkih sistema. To nije apsolutno brisanje informacija sa servera (što tehnički često nije moguće), već njihova deindeksacija iz pretraživačke ispodacije po zahtjevima koji sadrže ime zahtjevača.

Preokretnim momentom postalo je odluka Europskog suda (Europski sud pravde) u slučaju «Google Spain v. AEPD i Mario Costeja González» 2014. godine. Građanin Španije Mario Costeja zahtjevao je brisanje poveznica na arhivske bilješke novina iz 1998. godine o prisilnoj prodaji njegove imovine zbog duga — informacija je bila istinita, ali zastarijela i oštetila njegovu reputaciju. Sud je priznao da pretraživači su «obradi podataka» i moraju uzimati u obzir balans između prava na privatnost i javni interes. Ovo odluka je postala temeljem članka 17 Općeg reglativa o zaštiti podataka EU (GDPR), koji je stupio na snagu 2018. godine.

Interesantan činjenica: Prve 8 godina djelovanja prava (2014-2022) Google je u Europi dobila više od 5,8 milijuna zahtjeva na brisanje URL adresa, od kojih je oko 45% bilo zadovoljeno. Ovo pokazuje ogroman društveni zahtjev za «digitalnom prenovom».

Etički i društveni sukob: dva fundamentalna prava

U osnovi prava na zaboravljenje leži duboki pravni i etički sukob između:

Prava na privatnost i osobni razvoj (članak 8 Europske konvencije o pravima čovjeka).

Slobode izražavanja mišljenja i prava društva na informaciju (članak 10 te iste konvencije).

Pravnici prava na zaboravljenje tvrde da internet, sa svojom vječnom memorijom, oduzima ljudima mogućnost da počnu život s čistim listom («proštati i zaboraviti»). Zastarijela ili manje važna informacija stvara «digitalnu sjenu», koja može nespravedno proganjati ljudi desetljećima, utičući na zaposlenje, društvene veze i psihološko blagostanje.

Protivnici (često novinari, historičari, aktivisti) vide u njemu ugrožu cenzure, revizionizma i «istorijskog belog šuma». Oni se brinu da masovni zahtjevi na brisanje mogu izbrisati iz javnog polja važne činjenice o javnim ličnostima, zločinima ili korupcijskim skandalima.

Primer: Europski sud 2019. godine je odlučio da pravo na zaboravljenje nije apsolutno za javne ličnosti. On je odbio brisanje poveznica na osnivača Wikileaksa Julian Assange, primjećujući značajan javni interes za njegova sudbina. Time je težina javnog interesa — ključni kriterij u svakom konkretnom slučaju.

Tehničke teškoće i globalna sukoba

Realizacija prava se susreća s ogromnim praktičnim problemima:

Jurisdikcijski sukob: Treba li brisanje provoditi samo u domenskoj zoni zemlje zahtjevača (npr., google.fr) ili globalno (google.com)? Inicijalno EU je zahtjevao brisanje u svim domenama, ali 2019. godine Europski sud je ograničio teritoriju djelovanja na zonu EU, kako bi ne navio svoje norme na cijeli svijet. Međutim, tehnički izokreni putevi (npr., VPN) čine to razdjelu uvjetnom.

Težina procjene: Pretraživači (posebno Google) de-fakto postaju privatni arbitri u sporu o privatnosti i slobodi informacije. Oni su prisiljeni stvarati cijele odjele za ručnu provjeru tisuća zahtjeva, uzimajući subjektivna odlučivanja na osnovu nejasnih kriterija GDPR.

Efekt «polosatog odjeća`: Informacija može bitibrisana iz pretraživanja, ali ostati na izvornom sajtu (npr., u arhivi novina). To stvara proturječnu situaciju, kada postoje, ali ih je teško naći.

Mezhdunarodni kontekst: neevropski pristupi

Pravo na zaboravljenje je uglavnom evropska koncepcija, temeljena na kontinentalnom razumijevanju privatnosti kao fundamentalnog prava. U drugim pravnim sistemima pristup je drugačiji.

Sjedinjene Američke Države: Prva popravka Ustava daje prvenstvo slobodi riječi. Američki sudovi, uglavnom, odbijaju takve zahteve, smatrajući pretraživače medijima zaštićenim popravkom. Koncepcija «prava na zaboravljenje» u američkom pravu gotovo ne postoji, iako postoje zakoni o zaštiti privatnosti djece («Zakon o zaštiti privatnosti djece na internetu»).

Rusija: 2015. godine u zakonodavstvo je uvedeno «pravo na zaboravljenje» (FZ-264), koje omogućava tražiti brisanje poveznica na nedostojnu, zastarijelu ili širenju s kršenjem zakona informaciju. Kritičari primjećuju da zakon može se koristiti za brisanje kritičnih novina i ograničavanje pristupa javno značajnoj informaciji.

Interesantan činjenica: U Japanu 2016. godine je nastalo slično pravo nakon rezonantnog slučaja, gdje je građanin tražio brisanje starih poveznica iz pretraživanja, koje su spominjale njegov arest po zakonu o kontrole nad organizovanom kriminalom. Sud se stavio na stranu zahtjevača, stvarajući važan precedent, prilagođen lokalnom pravnom polju.

Budućnost u dobi neuronskih mreža i dubokog učenja

S pojavom generativnog AI (ChatGPT, Midjourney) problem dobiva novo dimenziju. Velike jezične modele uče na masovima podataka iz javnog interneta, «zapamćujući» u svojim težinama i informaciju koja bi mogla bitibrisana po zahtjevu o zaboravljenju. Kompletno «zaboravljenje» za AI je danas tehnički gotovo nemoguće bez potpunog preobuke modele, što je ekonomski nepraktično. To stvara novu oblast istraživanja — «mašinsko zaboravljenje» (machine unlearning) — razvoj algoritama koji mogu namjerno «zaboraviti» određene podatke bez oštećenja za cijelu model.

Završetak: balans u digitalnoj dobi

Pravo na digitalno zaboravljenje nije pokušaj izbrisati prošlost, već traženje pravilnog balansa između dviju vrijednosti demokratskog društva u posebnim uslovima digitalne dobe. On priznaje da pravo na informaciju ne bi trebalo biti apsolutno, kad ono uništava privatnost i oduzima ljudima budućnost. njegova evolucija će ovisati o razvoju tehnologija, međunarodnom dijalogu i izradi finih, kontekstualnih kriterija procjene. U konačnici, ovo pravo odražava želju čovječanstva da održi kontrolu nad svojom identitetom u svijetu, gdje informacija postala vječna, a sjećanje — iznajmljeno velikim korporacijama.

Permanent link to this publication: