Pravo na digitalno zaboravljenje (pravo na brisanje, «right to be forgotten») je pravna koncepcija koja omogućava osobi tražiti brisanje zastarijelih, nerelativnih ili poričućih osobnih podataka iz javnog pristupa, posebno iz pretraživačkih sustava. To nije apsolutno brisanje informacija s servera (što tehnički često nije moguće), već njihova deindeksacija iz pretraživačke ispadnosti po zahtjevima koji sadrže ime zahtjevača.
Preokretnim momentom postalo je odlučivanje Europskog suda (Europski sud pravde) u slučaju «Google Spain v. AEPD i Mario Costeja González» iz 2014. godine. Građanin Španije Mario Costeja zahtijevao je brisanje poveznica na arhivske bilješke novina iz 1998. godine o prisilnoj prodaji njegove imovine zbog duga — informacija je bila istinita, ali zastarijela i oštetila njegovu reputaciju. Sud je priznao da su pretraživači «obradnici podataka» i moraju uzimati u obzir balans između prava na privatnost i javni interes. Ovo odlučivanje je leglo u osnovu članka 17 Općeg reglamenta o zaštiti podataka EU (GDPR), koji je ušao u djelovanje 2018. godine.
Interesantan činjenica: Prve 8 godina djelovanja prava (2014-2022) Google je u Europi dobila više od 5,8 milijuna zahtjeva na brisanje URL-adresa, od kojih je oko 45% bilo ispunjeno. To pokazuje ogroman društveni zahtjev za «digitalnom prepozicijom».
U osnovi prava na zaboravljenje leži duboki pravni i etički sukob između:
Prava na privatnost i osobni razvoj (članak 8 Europske konvencije o pravima čovjeka).
Slobode izražavanja mišljenja i prava društva na informaciju (članak 10 iste konvencije).
Pristaše prava na zaboravljenje tvrde da internet, s njegovom večnom memorijom, oduzima ljudima mogućnost početi život s čistim listom («proštati i zaboraviti»). Zastarijela ili nevažna informacija stvara «digitalnu sjenu», koja može nespravedno pratiti osobu desetljećima, utječući na zaposlenost, društvene veze i psihološko blagostanje.
Protivnici (često novinari, povjesničari, aktivisti) vide u tome ugrožu cenzure, revidizma i «istorijskog belog šuma». Oni se brinu da bi masovni zahtjevi na brisanje mogli izbrisati iz javnog polja važne činjenice o javnim ličnostima, zločinima ili korupcijskim skandalima.
Primjer: Europski sud 2019. godine je odlučio da pravo na zaboravljenje nije apsolutno za javne ličnosti. On je odbio brisanje poveznica na osnivača «Wikileaks» Julian Assange, primjećujući značajan javni interes za njegova sudbina. Tako je težina javnog interesa — ključni kriterij u svakom konkretnom slučaju.
Realizacija prava se susreća s ogromnim praktičnim problemima:
Jurisdikcijski sukob: Treba li brisanje provoditi samo u domenskoj zoni zemlje zahtjevača (npr. google.fr) ili globalno (google.com)? Inicijalno je EU zahtijevao brisanje u svim domenama, ali 2019. godine Europski sud je ograničio teritoriju djelovanja na zonu EU, kako bi se ne navjezivali svoje norme cijelom svijetu. Međutim, tehnički okružujući puti (npr. VPN) čine to razdvojavanje uvjetnim.
Težina procjene: Pretraživači (posebno Google) postaju de-fakto privatni sudije u sporu o privatnosti i slobodi informacije. Oni su prisiljeni stvarati cijele odjele za ručnu provjeru tisuća zahtjeva, uzimajući subjektivna odlučivanja na osnovu plavšavih kriterija GDPR.
Efekt «prugastog svijetača»: Informacija može bitibrisana iz pretraživanja, ali ostati na izvornom sajtu (npr. u arhivi novina). To stvara dvosmislenu situaciju kada postoje, ali ih je teško pronaći.
Pravo na zaboravljenje je uglavnom europska koncepcija, temeljena na kontinentalnom shvaćanju privatnosti kao fundamentalnog prava. U drugim pravnim sistemima pristup je drugačiji.
Sjedinjene države: Prva amandman u Ustavu daje prioritet slobodi riječi. Američki sudovi, općenito, odbijaju takve zahteve, smatrajući pretraživače medijima zaštićenim amandmanom. Koncepcija «prava na zaboravljenje» u američkom pravu gotovo ne postoji, iako postoje zakoni o zaštiti privatnosti djece («Zakon o zaštiti privatnosti djece na internetu»).
Rusija: 2015. godine u zakonodavstvo je uvedeno «pravo na zaboravljenje» (FKZ-264), koje omogućava tražiti brisanje poveznica na nedostojbenu, zastarijelu ili širenju s kršenjem zakona informaciju. Kritičari primjećuju da bi zakon mogao biti korišten za brisanje kritičnih novina i ograničavanje pristupa javno značajnoj informaciji.
Interesantan činjenica: U Japanu je 2016. godine nastalo slično pravo nakon rezonantnog slučaja, gdje je građanin tražio brisanje starih poveznica iz pretraživanja koje spominju njegov arest po zakonu o kontroli nad organizovanom kriminalnošću. Sud je zaštitio zahtjevača, stvarajući važan precedent prilagođen lokalnom pravnom polju.
S pojavom generativnog AI (ChatGPT, Midjourney) problem dobiva novo dimenziju. Velike jezične modele uče na masovima podataka iz javnog interneta, «zaboravljajući» u svojim težinama i informaciju koja bi mogla bitibrisana po zahtjevu o zaboravljenju. Kompletno «zaboravljanje» za AI je danas tehnički gotovo nemoguće bez potpunog preobuke modele, što je ekonomski nepraktično. To stvara novu oblast istraživanja — «mašinsko zaboravljanje» (machine unlearning) — razvoj algoritama koji mogu namjerno «zaboraviti» određene podatke bez oštećenja za cijelu model.
Pravo na digitalno zaboravljenje nije pokušaj izbrisati prošlost, već traženje pravog balansa između dviju vrijednosti demokratskog društva u posebnim uslovima digitalne dobe. On priznaje da pravo na informaciju ne bi trebalo biti apsolutno kada uništava privatnost i oduzima ljudima budućnost. njegova evolucija će ovisati o razvoju tehnologija, međunarodnom dijalogu i stvaranju finih, kontekstualnih kriterija procjene. U konačnici, ovo pravo odražava strast čovječanstva da sačuva kontrolu nad svojom identitetom u svijetu gdje informacija postaje vječna, a sjećanje — iznajmljeno velikim korporacijama.
© library.rs
New publications: |
Popular with readers: |
News from other countries: |
![]() |
Editorial Contacts |
About · News · For Advertisers |
Serbian Digital Library ® All rights reserved.
2014-2026, LIBRARY.RS is a part of Libmonster, international library network (open map) Keeping the heritage of Serbia |
US-Great Britain
Sweden
Serbia
Russia
Belarus
Ukraine
Kazakhstan
Moldova
Tajikistan
Estonia
Russia-2
Belarus-2