Sport uči pobijediti. Ali još uči nešto postрашije: izgubiti i ipak ostati čovjekom. Sportiva solidarnost nije bukvalno gromki moto. To je kad suparnik pomaže povisati nakon teškog sukoba. Kad najbolji igrač svijeta dolazi utišati onoga koji promašio odlučujući penalti. Kad su navijači aplođirali drugoj momčadi zbog lijepog nogometa. U svijetu gdje sve zavisi od novca i rangova, solidarnost ostaje tim istim živim živcem koji dokazuje: sport nije rat, nego dijalog.

Što je zapravo sportiva solidarnost

Ne zablude sa prijateljstvom. Prijateljstvo je osobne veze. Solidarnost je princip. To je svjesno poštovanje zajedničkog posla, zajedničkih pravila, zajedničke čovječnosti, bez obzira na boju forme ili grb na grudini. Ona se ispoljava na tri nivoa.

Prvi — solidarnost između suparnika. Ti pomažeš ustati onome koji je pao, priznaš da su suci grešili u tvoju korist, ne bi dobiо ranjenog. Drugi — solidarnost unutar momčadi. Kad zvjezdani napadač daje loptu umjesto da sam pogodi, radi pobede. Kad rezervni radi radi sreće prvog, a ne zavide. Treći — solidarnost između igrača i navijača. Kad navijači ne sviste, čak kada gube 0:5, a kad igrači idu do svojih tribuna da se pokloni, čak kada su izgubili.

Sportiva solidarnost nema nacijonalnosti. Brazilac može objaciti Argentineca nakon teškog finala. Amerikanac — Rusa nakon polufinala. Jer oni oboje znaju što je to trening na predelu, ozljede, psihoz i ludu sreća pobede.

Veliki primjeri: kada je solidarnost pobijedila neprijateljstvo

Klasični primjer — finale Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Götze je postigao odlučujući gol za Njemačku u gostima Argentinе. Igrači njemačke reprezentacije nisu postali bijesni pred plakajućim Lionelom Messiem. Oni su ga okružili, udarili po ramenu, poštvali. Messi je kasnije dobio "Zlatnu loptu" turnira — i nitko nije spornoval.

Priča iz boksa: Evgenij Makarenko i Sergej Derevičenko su se objacili nakon teškog 12-raundovog borba i rekli jedan drugom hvala. U dvorani su plakali surovci.

Iz atletike: na Olimpijadi u Riu-2016 američanka Abby D'Agostino je pala, sudarivši se s novozelandskom Nikom Hamblinom. Umjesto da nastavi trčati, Abby je pomočila Niki da se povisi. Zatim su zajedno probjegli. Međunarodni olimpijski odbor je nagrađivao ih posebnom medaljom za duh.

Takvi trenuci ostaju u sjećanju dulje nego je račun finala. Jer oni pokazuju: solidarnost je zapravo najviša vrsta konkurencije. Možete biti neprijatelj na tatami, ali čovjek izvan njega.

Zašto je solidarnost korisna svima (čak i pobjednicima)

Cinično pitanje: zašto pomoći suparniku, ako će ti uzeći medalju? Odpivam: jer sport bez solidarnosti postaje bijes, gdje preživljavaju se psihi. A psihi dugo ne igraju. Ozljede, srušenja, odlazak iz sportsa. Pogledajte tenis: Novak Đoković, Rafaël Nadal i Roger Federer se su znali izazivati na kortu. Ali vani su pomažali, lečili ozljede, hvalili. Jer su znali: veličina jednog ne zatira veličinu drugog. Naprotiv, podiže sve.

U timskim sportovima je solidarnost o vjeri. Kad znaje da teš neće ostaviti pod pritiskom, neće ti vrišati nakon greške, on će igrati bolje. Solidarnost stvara okruženje gdje se može rizikovati, grešiti, rasti. Bez nje momčad se raspada na zvijezde i statistike.

Za navijače je solidarnost o sigurnosti i kulturi. Engleski navijači i njemački mogu zajedno pići pivu pred utakmicom, raspravljati, ali ne biti u borbi. To je normalnost. Jer nogomet je igra, a ne rat.

Gdje solidarnost dobiva tršcanju

Ideala slike nema. U sportu ima mnogo crnih rupa. Rasizam na tribinama, kad crnoj igraču sviste s obzirom na obažljive krikove. Skandali s dopingom, kad međusobne optužbe uništavaju vjeru. Utakmice bez navijača zbog političkih bojkota. I najgori — ozljede uzrokovane nečistim prijelazima, nakon kojih karijera propada.

Sportiva solidarnost se prekida tamo gdje se novac stvara na konu. U finalima Lige prvaka, gdje je na igri milijuni eura. U boksu, gdje jedan udarac može ubiti. U biciklističkim utrkama, gdje je farmakološka vojna uništila ime Lansa Armstronga. U ove trenutke mnogi zaboravljaju o solidarnosti i sjećaju se: "sport je rat".

Ali iz toga ima izlaz. Konkretni igrači i savezi koji javno se izjasnjuju protiv rasizma, za čistu igru, za ravnopravne uvjete. Njihovi glasovi su slabi ispred skandala, ali oni postoje.

Kako obrazuju solidarnost od djetinjstva

U dobrim sportskim školama trener uči ne samo udarcima s ljeća, nego i pravilu: "Upao suparnik — pomogni povisati. Izgubio — pžmi ruku. Pobijedio — nemoj se smješiti nad izgubljenim". Ove pravila se postavljaju godina u šest. I one deluju. Djed koji je navikao poštovati strani trud i strani bol, odrast će u atletu koji neće igrati nečisto, muhlevati, izazivati.

Primjeri: dječji turniri, gdje se momčadi nakon utakmice stave u dva reda i aplođiraju jedan drugom. Mladih reprezentacija, gdje kapetani razmjenjuju zastave i govore kratke govorice o fair play. To izgleda kao formalnost. Ali formalnost koja se ponavlja sto puta, postaje karakterom.

Solidarnost i politika: zašto ih ne smije se miješati

Jedna od glavnih problema moderne sportske scene je kad političke elite traže od sportaša solidarnost s režimom, s zastavom, s ideologijom. Ali sportaši žele samo igrati. Sportiva solidarnost nije o državnim himnima. To je o tome, da u garderobi ne bude podjele na "svoje" i "čude" po pasosu. O tome, da norveški skijač objaci ruskog nakon završetka, čak kada su njihove zemlje u sankcijskoj vojni.

Povijest zna primjere kad su sportaši odbili sudjelovati u političkim igrama i očuvali ljudsku lice. Olimpijska reprezentacija Rusije i Ukrajine 2018. godine je razmijenila znakove na turniru po džudo. Njemački i francuski nogometaši su izašli s plakatom "Svi zajedno" nakon terorističkih napada. To nije bila politika. To je bila solidarnost.

Kriza solidarnosti u dobi društvenih mreža

Kao da bi društvene mreže skupile. Na stvarnosti one potiču trolinštinu i hjeć. Nakon svake utakmice navijači pišu neprilične riječi igračima poraženog tima. Čak i sami sportaši ponekad dopuštaju se žestokih komentarâ u adresu suparnika — ne na novinarskoj konferenciji, već na Twitteru. To uništava solidarnost. Javna poštenica virtuellt ozlijedi ne manje nego stvarna.

Ali postoji i obrnuti trend. Sportaši sve češće koriste društvene mreže za podršku. Na primjer, kad umre bliski čovjek suparnika, u Instagramu dolaze izrazi sažaljenja. Kad igrač dobije rasističke ogorčice, njegovi kolege — uključujući iz drugih kluba — objave postove s hashtagom #NoToRacism. Solidarnost prelazi u broj. To je nova stvarnost.

Što gubimo bez solidarnosti

Bez solidarnosti sport postaje gladiatorski bor. Intrige, podstave, ukuse, pljučke. Gledatelji dobivaju meso, ali gube dušu. Pogledajte boksa 1990-ih: Tyson je ugradio Holifieldu, gledatelji su plavili, i boksa je izgubila ratinge. Danas je boksa više gentlman斯基, i to je vratilo interes.

Bez solidarnosti dječji sport postaje traumatičan. Djeca kopiraju agresiju svog idola, lome drugima ruke, izdaju slabije. Bez solidarnosti amaterski sport umire: nitko ne želi doći u garderobu, gdje te unižavaju za grešku.

Solidarnost je ključ koji drži zajednicu. Ukloni ga, i sve se raspada na dijelove egoizma.

Kako svatko od nas može jačati sportivnu solidarnost

Vi niste nogometaš ni olimpijski šampion. Ali ste navijač. Ili roditelj mladog sportaša. Ili jednostavno gledatelj. Vaš doprinos je jednostavan: nemojte ogorčavati suparnika. Aplodirajte lijepim golovima u gostinskim golovima. Učite djecu da je izgubiti s dostojanstvom tako isto važno kao i pobijediti lijepo. Ne nadmahujte dijete "nenavidi suparnika". To je krivica. Mnohem bolje je reći: "Oni su snažni ljudi, idemo ih pobijediti čisto". Pžmite ruku treneru drugog tima nakon utakmice. Napišite dobar komentar sportašu koji je grešio u ključnom trenutku. Ono će mu biti bolno od promašaja. Vaša podrška može ga vratiti u igru.

Sportiva solidarnost nije o nagradama i protokolu. To je izbor. Svaki dan, svaka utakmica, svaki svistak. Izbor između "ja sam bolji od njega" i "mi smo dio jednog velikog sportskog zajednice". Izaberite drugo. I tada će sport stvarno postati škola života.

Permanent link to this publication: