Tanec, glazba i Božić: liturgijski, narodni i kulturalni sintez

Interakcija tance, glazbe i božićne tradicije predstavlja složen kulturalni fenomen, kojeg korijeni se protežu u dohristianske obrede i koji se transformirao pod utjecajem kršćanske liturgije. Znanstveni analiza tog sintеза omogućava slediti put od religioznih zabrana do narodne karnavalizacije i naposljetku do svetske praznične kulture.

Liturgijski izvori: od zabrana do integracije

Interesantan činjenica: odnos Crkve prema plesima u kontekstu bogosluženja je bio dvosmišljen. Rani Otac Crkve (npr., Ivan Zlatoust) su oštro osuđivali «plesove» i svetovna zabava, usprotivljajući ih molitvenom koncentraciji. Međutim, sam biblijski tekst sadrži primjere sakralnog plesa — kralj David plesaše pred Kupom saveza (2 Kraljevi 6:14). U Srednjovjekovnoj Europi su se u samim crkvama ponekad događali «plesovi smrti» (danse macabre) i ritualna šetnja, posebno u praznike, što je rudiment starijih praksa. Na Božić u nekim zapadnim tradicijama (npr., katolonska «Ples smrti» u crkvi Sve. Marije u Manisusu) elementi koreografije su uključeni u liturgijske drame, ilustrirajući borbu dobra i zla.

Koledice: glazbeno-poetički ritual obilaska

Najjači izraz sintеза je tradicija koljedovanja. Inačno je to bio pagonski obred obilaska dvorova s pjesmama, zaklinjavajući plodnost i blagostanje doma (slavenske «koledice» su povezane s kultom Sunca-Koledice). Crkva, slijedeći strategiju «hrišćanizacije pagonstva», napunila je te obilazke novim sadržajem — pričama o rođenju Krista. Glazbeno koljedice su često gradile na jednostavnim, zapamćenim melodijama, kombinujući arhačke napjeve s kasnijim crkvenim ladama. Obilazni ritual je bio pratjen simboličnim žestima, a ponekad i kružnim plesovima oko doma, što se može smatrati formom ritualnog plesa, usmerenog na sakralizaciju prostora.

Božićni kršteni i liturgijska drama

Od XIII stoljeća, zahvaljujući djelovanju Franje Asižskog, široko se širio običaj gradnje krštenih (prezepa). U Napulju i drugim regijama Italije i južne Europe je predstava krštenog pretvorila se u cijelo ulično predstavljanje s glazbom i impoviziranim djelom. Učesnici, koji su predstavljali volhve, pastore, Heroda, nisu samo stajali, nego su igrali scene, koje su uključivale plesne pokrete — npr., ples pastora od radosti ili šetnja volhva. Ove predstave su postale prekidna forma od stroge liturgije do narodnog pozorišta, gdje su ples i glazba služili glavnim sredstvima izražavanja sveopćeg srećenja.

Profesionalno umjetnost: od menueta do baleta

U dobu baroka i klasicizma Božić je postao temu za visoko umjetnost. Na primjer, 1734. godine u Londonu je izveden balet «Pigmalion», premijera kojeg se dogodila na Božić. Ali najbolje je iskazati žanr božićne oраторije («Weihnachtsoratorium» J.S. Bacha, 1734-35.), gdje glazbenim sredstvima se slikala cijela božićna priča, a u tekstovima su bile prisutne alusije na slavovanje i ples («Jauchzet, frohlocket!» — «Likuju, slavujte!»). Iako oeratorija ne predviđa scensko izvedbu, ona je bogata plesnim ritmovima tog vremena — sicilijanskim, pastoralnim menuetima, koji ilustriraju radost pastora.

Etnografsko raznovrsje: narodni plesovi

Raznovrsje božićnih plesova u Europi je uznemirujuće:

U Grčkoj i na Balkanu u periodu između Božića i Krštenja (12 dana, «dani vesnavnika») su izvođeni obredni plesovi «koledaraca» (kalandarisi), često sa maskama i bučnicama, ciljem kojih je izgon zlih duhova.

U Engleskoj su tradicionalni bili plesni šetnje «Morris», izvođeni uključujući na Božić, sa ritmičnim bučenjem palica, simbolizirajući borbu svjetlosti i tame.

U Meksiku i drugim zemljama Latinske Amerike u danima «posadas» (predbožićnim praznicima) izvođeni su plesovi, koji prikazuju traženje smještaja Marijom i Josifom, a također i svjetleći plesovi s piniatama.

Sekularizacija i suvremensnost

U XIX-XX stoljeću božićna glazba i ples su definitivno prešli granicu crkve. Pojava takvih hitova, kao što je «Čeljak» P.I. Čajkovskog (1892.), je ključni moment. Balet, zasnovan na priči Hofmana, iako nije direktna ilustracija Božića, prilično je asociran s praznikom zahvaljujući svom pričaju (božićni večer) i godišnjim izvođenjima u decembru. Popularne pjesme («Jingle Bells», 1857) i plesovi (karnevalski stilovi) su pretvorili božićni repertoar u globalni svetski fenomen.

Završetak

Tako, tanec i glazba u kontekstu Božića prošli su evoluciju od marginalnih, polpagonih praksa, koje su izazivale nastoježnju Crkve, do snažnog sredstva izražavanja kolektivne radosti, integriranog u narodne i čak liturgijske tradicije. Ovaj sintez demonstrira nevjerojatnu sposobnost kršćanske kulture asimilirati, preosmišljavati i duhoviti arhačke oblike izražavanja, stvarajući unikatan prostor, gdje se sakralno sreće s narodnim, a ritual prelazi u praznično karnevalno djelovanje. Božićni ples i glazba nisu samo zabava, već složen kulturalni kod, koji čuva sjećanje na drevne ritmove, usmerene ka rođenju nade.

Permanent link to this publication: