Fellini nije samo snimao čarolije — on je na njihovoj osnovi stvorio cijelu filozofsku tipologiju. U njegovom svijetu bijeli čarolijac je lik reda, razuma, moralnosti, svega onoga što je „postavljeno“. On predstavlja Majku, Oca, Učitelja, Umjetnika — sve te autoritativne figure koje pokušavaju nas zagonsiti u ideal. Rđavi čarolijac je bunovnik, dječak koji se mazi za sebe i odbija pristupiti pravilima. To je instikt, sloboda, želja za niske, koja zapravo se ispostavlja najčovječnijom.

Prema Felliniju, cijeli svijet naseljen je tim dvjema vrstama. njihov sukob nije vojna, nego ples. Bijeli pokušava navesti rđavom svoje idealove, rđavi u odgovor čini sve suprotno — i u tom vječnom sukobu rodi se život. Završetak filma «Čaroliji» nije pobjedom jednog nad drugim, nego njihovom primirenjem. Dvije figure idu jedan prema drugome i zajedno odlaze u dalj. To, po riječi samog režisera, je «mit o mogućem primirenju suprotnosti, jedinstvu biti». Okus gorčine tog primirenja — zbog toga što mi, gledatelji, izvrsno razumijemo: u stvarnosti nikada nećemo moći do kraja primiriti razum i instikt, red i kaos.

«Čaroliji» (1970): rođenje djetinjstva i doba

Sam film je pokušaj režisera vratiti se u to djetinjstvo gdje je prvi puta susreo s čarolijama. Počinje sa poluavto-biografskom scenom: malo dijete se probudilo noću od stranih zvukova, približilo se prozoru i vidjelo kako iznad grada raste ogromna šatora kazališta. To je trenutak ujedno magičan i zastrašujući — kazalište ulazi u obični život, kao nešto strano, inozemno, gotovo nadprirodnog.

Dalje Fellini vodi gledatelja na putovanje po Europi u potrazi za velikim čarolijama. Režiser i njegova snimačka grupa putuju po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, intervjuiraju stare kazališne umjetnike. Viđamo ih iza pozornice, bez gримa — iscrpljeni, zaboravljeni, ali još uvijek sa tom magijom koja je jednom uznemirila malog Federika. To je film-sjećanje, film-istraživanje, film-proštanje. Zato što čarolije koje traži, već skoro su otišle iz svijeta. Publika postala je prevelika, kazalište prestaje biti čudo, a čaroliji — heroji. njihove usmijehе iza pozornice sakrivaju tužnost: oni znaju kako njihovo vrijeme ide.

U završku Fellini organizira «poklanje čarolijca». Ali gledatelji koji poznaju maestro razumiju: ne možemo isključiti TV. Scena prošćanja zamijenjuje se scenom susreta. Pravi čaroliji ne umiru. Oni samo čekaju svog vremena da se vrate i ponovo nas razsmijaju — ili zastrašuju do drhtanja.

Čaroliji kao kod kulture

Za Fellinija je jezik kazališta, odnosi između bijelog i rđavog čarolijca — univerzalni kod koji dopušta razumjeti sve: od procesa u modernoj kulturi do slike ljudskog «ja» i prirode umjetničkog darovanja. U njegovim filmovima čarolijac nije lik, nego stanje. To je čovjek koji previše zna o svijetu i zato je prisiljen smješiti se. Ili — previše malo, i njegov smijeh je naivan.

Čaroliji Fellinija su uvijek o dvojnosti. Oni smiju, ali iza njihovih usmijeha je tužnost. Oni padaju, ali u tome padu je izražaj elegancije. Oni izgledaju nelепo, ali ta nelепost je jedina forma iskrenosti u svijetu gdje svi nose maske. U tom smislu svatko od nas je malo čarolijac. Netko bijeli, netko rđavi. A netko i taj, i taj drugi zajedno.

Naslijeđe koje ne umire

«Čaroliji» Fellinija nadahuju i danas. Oni su postali osnova za opere, kazališne predstave, radove mladih režisera. Ali najvažnije — oni nas podsjećaju da čarolijac nije samo umjetnik. To je metafora života, gdje smijeh i suze idu ruke uz ruku, gdje red vječno se bore s kaosom, a pobjeda jednog nad drugim nije moguća i nije potrebna.

Fellini nije dao odgovor na pitanje tko su čaroliji. On je samo pokazao njih — i ostavio nam pravo odlučiti sami. U jednom intervjuu s režiserom postavljeno mu je pitanje: «Što ste željeli reći svojim filmom?». On nije uspio odgovoriti — u tom trenutku mu je na glavu pao barilac. Šutnja? Možda. A može biti da je to bio najčestiji odgovor: život je kazalište, a svi smo u njemu čaroliji. Glavno je ne prestati iznenađivati i smješiti se, čak i kad je zastrašujuće.

Permanent link to this publication: