mi smo navikli misliti o krizisu kao katastrofi. Gubitak posla, prekid odnosa, bolest, smrt bliskog — sve to se smatra krajem sveta. Ali što da bi krizis bio ne final, već početak? Što da bi upravo u trenutku raspada starih svjetova rodila nova ličnost? Psiholozi i filozofi to nazivaju «emergencijom» — pojavom novog kvaliteta, koji nije bio ranije. U ovoj članku ćemo raspravljati kako krizis postaje točkom sakupljanja nove identiteta.

Zašto mi se bojimo krizisa

Strah pred krizisom je strah pred nepoznatim. Ne znamo tko smo bez posla, bez partnera, bez stalog rasporeda. Gubitak vanjskih podrški otkriva unutrašnju prazninu. mnogi pokušavaju zatupiti taj strah — alkoholom, poslom, novim odnosima. Ali izbегavanje krizisa ne daje rasta. Samo priznavajući krizis kao danost, možemo početi ga prolaziti. Prvi korak je prestati nazivati krizis «problemom» i nazvati ga «prelaskom».

Stadiji prolaska kroz krizis

Krizis je proces. ima mu fazе. Prvo — negacija. «To ne može biti». Zatim — ljutnja. «Zašto ja?». Zatim — pregovor. «Ako učinim to, sve će se vratiti». Zatim — depresija. A zatim — prihvaćanje. samo na fazi prihvaćanja počinje rođenje novog. Ali ne možemo preskočiti faze. njih treba proživjeti. Proživjeti — ne znači zaglaviti. važno je osjećati, ali ne se identifikovati s osjećanjima. Krizis nije vi, već to, što sa vama se događa.

Krizis kao uništenje lažnog «ja»

Do krizisa živimo u svijetu iluzija. Vjerujemo da smo zaštićeni, da je naša ličnost stabilna. Krizis uništava tu iluziju. Ali zajedno s lažnom zaštitom uništava i lažnu identitet. prestajemo biti «onaj koji radi u ovoj kompaniji», «onaj koji je u ovim odnosima». Ostajemo bez uloga. I to je strašno. Ali upravo u toj praznini počinje proizrađivati stvarno «ja». To koje ne ovisi o vanjskim atributima. Oni koji su prošli kroz krizis kažu: «Postao sam sobom tek nakon što sam izgubio sve».

Uloga patnje u rođenju ličnosti

Bol nije neprijatelj. To je signal. On ukazuje na to da starije više ne rade. mnogi filozofi (od Dostojevskog do Njese) pisali su o tome da je patnja škola. U patnji se susrećemo s time što ne možemo kontrolirati. I to sмиrenje nije slabost, već moć. Ono nam dopušta prestati boriti se sa stvarnošću i početi djelovati s njom na novim uvjetima. Rođenje nove ličnosti uvijek je bolno. Ali kao što dijete ne može roditi bez borbi, tako i nova ličnost ne može roditi bez krizisa.

Resursi unutar krizisa

U krizisu ima resursa. Prvo — vrijeme. Kada se ruši stari običaj, nastaje pauza. Možemo se okrenuti. Možemo se postaviti pitanja: «Tko sam ja stvarno? Što želim?». Drugo — dubina. Krizis sakrije površinske slojeve. Počinjemo vidjeti ono što ranije nismo primjetili. Treće — sloboda. Ako je sve rušilo, nema čega gubiti. Zato možemo rizikovati. Krizis daje šansu početi ponovo — ne sa nula, već s iskustvom.

Kako pomoći sebi u krizisu

Prvi korak je dati sebi pravo na slaboću. Ne treba biti snažan 24/7. Možete plakati, ljutiti, bojati se. Drugi korak je ne zatvarati se. Dijeliti s tim kojima ne obesčavaju. Treći korak je ne brziniti se. Novo rođenje ne dolazi za tjedan. Četvrti korak je tražiti smisao. Čak i ako je nevidljiv, mogući je ga «stvoriti». Peti korak je brinuti se o tijelu. Hrana, san, šetnje — one nas drže u stvarnosti. Šesti korak je dopustiti sebi biti drugim. Ne tim kojim ste bili prije krizisa.

Krizis kao očevica od straha

Oni koji su prošli kroz krizis prestaju se bojati. Jer znaju: mogu izdržati. Krizis postaje iskustvo koje čovjeka čini više otpornim. To ne znači da nakon krizisa neće biti boli. Ali to znači da kod čovjeka postaje «imunost» na strah. On zna da čak i ako sve rušilo, on će moći preživjeti, a zatim — rasti. To znanje je bescenjivo. To se ne daje u knjigama. To se daje samo kroz prolazak.

Krizis nije točka. To je crta, za kojom počinje nova knjiga. U njoj može biti teško, bolno, nepozнатo. Ali u njoj ima jedno, što nije bilo ranije — vi sami. Ne onaj kojeg znate, već onaj kojeg još ne znate. I to otkriće je najvažnije što se može dogoditi u životu.

Permanent link to this publication: