Objektivnost ljubavi u filozofiji i religiji

Ljubav je samo osjećaj? Ili nešto veće? Za mnoge je to efemerna iskra koja može ispunjeti. Ali filozofija i religija tvrde: ljubav je objektivna. Ona nije samo unutar nas. Ona između nas. Ona daje strukturu bitija, etike i smisla. Čak kada ne osjećamo ljubav, ona ostaje realnost kojoj smo pozvani.

Ljubav kao ontološka veza

Još Platon u „Piru“ govorio je o Erosu kao sili koja spaja krajnje s vječnim. Ljubav, po Platonu, nije samo privlačenje tijela, već želja za ljepotom sama po sebi. To je strast za istinom. U ovom smislu ljubav nije subjektivna želja, već fundamentalna struktura bitija. Mi ljubimo, jer svijet je tako postrojen da se možemo povezati. U kršćanstvu ova ideja se pojačava: Bog je ljubav. Ljubav nije atribut Boga, već njegova esencija. I ako je Bog osnova svega, tada ljubav je sam tkiv realnosti.

Ljubav kao etički princip

Immanuel Kant nije pisao o ljubavi kao o osjećaju. Ali njegov kategorički imperativ — tretirati čovjeka kao cilj, a ne kao sredstvo — to je filozofsko izražavanje ljubavi. U XX vijeku Emmanuel Levinas je išao dalje: ljubav je odgovornost za Drugog. Lice Drugog poziva me na odgovor. To nije emocija, već dužnost koju ne mogu izbjeći. Martin Buber u „Ja i Ti“ govori o pravoj susreti koja izlazi iznad koristi. Ljubav nije moj projekt, već događaj u kojem učestvujem.

Religijsko izmjerenje: agapé

U Novom zavjetu ljubav — agapé — to nije romantično osjećaj ni braćanska privrženost. To je bezuslovna, žrtvovna ljubav koja ne ovisi o zasluzama objekta. Ona je objektivna u tom smislu da je norma kojoj smo pozvani, čak kada ne želimo. „Ljubite svoje neprijatelje“ nije savjet, već zapovjed. Ona ne apelira na osjećaje. Ona se obraca na volju. I zato ljubav nije ono što osjećamo, već ono što činimo.

Ljubav i sloboda

Ljubav ne bi bila ljubav, da bi bila prisiljena. Samo sloboda čini ljubav mogućom i ujedno stvarnom. Slobodni izbor ljubiti — čak kada nema želje — pretvara ljubav iz emocije u postupak. Ovo pretvaranje čini ljubav objektivnom: ona postoji u svijetu kroz naše odluke. Nema ljubavi bez slobode. Nema slobode bez odgovornosti. I u tom smislu ljubav je najobjektivniji čin ljudskog života.

Primjeri: filozofi i svetci

Sokrat je volio istinu više od života. Franjo Asižki je volio siromašne i prostitutke. Etjen de la Boési je volio slobodu. U svakom slučaju ljubav nije bila osjećaj, već pozicija. Ona je određivala njihove postupke, njihove patnje, njihovu smrt. Ovi primjeri pokazuju: ljubav je objektivna, jer ona mijenja svijet. Ona stvara obitelji, zajednice, kulture. Ona gradi gradove i uništava zidove.

Ljubav ne nestaje kad ide privlačenje. Ona ostaje kao izbor, kao sjećanje, kao nade. U tom je njezinoj objektivnosti: ona ne ovisi o našem raspoloženju. Ona ovisi o nama.

Постоянный адрес данной публикации: