«Hvala». Jednostavno riječ. Ali za neke ljude postaje teža od grede. Ne mogu izdubriti iz sebe. A «molim te» zaglavi u grlu. «Oprosti» izaziva panični hlad. To nije neobrazovanost ni neobrazovanost. To je strah od vježljivih riječi. Prava fobija koja ima svoje uzroke i posljedice. Zašto ljudi boje da zahvaljuju, oprostaju i pozdravljaju? I kako s tim živjeti?

Što je strah od vježljivih riječi

Ovaj fenomen nema službenog medicinskog naziva, ali njegovi simptomi su poznati mnogima: ubrzan srčani ritam prije nego što kažete «zdravo» nepoznanom; strah da će «molim te» zvučati sljedbeno; osjećanje da «hvala» vas čini obvezanim. Čovjek izbjegava situacije gdje se traži vježljivost: ne ulazi u trgovine gdje mora zahvaliti prodavcu; ne zove u uslužne službe; preskače svoju red u klinici, samo da bi ne rekao «oprosti». To nije sociopatija, već hipertrofiranosna osjetljivost na društvene rituale.

Psihološki korijeni

Prva razloga — strah od ovisnosti. «Hvala» je priznanje da vam su pomoćni. Za hipernezavisnog čovjeka to je neizdrživo. On smatra da bi sve trebao raditi sam, a strana pomoć — to je udar po samopoznaji. Druga razloga — strah od odluke. Možda će na «molim te» odgovoriti neobrazovanjem? Možda «oprosti» neće biti prihvaćeno? Bolje ne rizikovati. Treća — perfekcionizam. Čovjek se boji da će njegova vježljivost biti nedovoljno iskrenom, nepravilno intoniranom, i da će ga smijati. Četvrti — dječja trauma: u obitelji su vježljive riječi korištene kao manipulacija («kaži hvala, inače…») ili se šalili nad njima («kako si vježljiv, direktno lord»).

Kulturalni kontekst

U nekim kulturom vježljivost se smatra slabostju. U postsovjetskom prostoru često se čuje: «ne treba ovih cеремonija», «što ti, iduš na poklon?». Vježljivost se asocira s službeništvom, s «lomljenjem šapke». Zato je mnogi razvili refleks: vježljiv = lažan. Na tom pozadini strah od vježljivih riječi postaje način za zaštitu vlastitog dostojanstva. Čovjek miješa vježljivost s poniženjem. Iskreno «hvala» za njega je priznanje da se on nalazi ispod drugog.

Kako prepoznati strah od vježljivih riječi kod sebe i drugih

znakovi: čovjek koristi grube ili neutralne izraze umjesto vježljivih («daj» umjesto «molim te, prenesi»); odvodi oči, kada treba reći «zdravo»; brzo izgovara «hvala» i odmah se okrenu; oprostava samo šepotom; nakon prisilne vježljivosti osjeća osjećaj opuštenosti ili gromažda. Takovi ljudi često zatočuju do impresije nedruštvenih, ali zapravo se boje. U teškim slučajevima mogu uopće prestati izlaziti iz kuće, kako bi se izbjegao susret s potrebnom za vježljivosti.

Posljedice za život

Izbjegavanje vježljivih riječi vodi do društvene izolacije. Ljudi ne stvaraju novih prijatelja, jer ne mogu reći «sretan susret». Loše se razvijaju odnosi na poslu: šef smatra podređenog nezagradnim, kolege — arogantnim. Ne uspijevaju zaštiti svoja prava u uslužnim službama, jer čovjek ne može ispričati vježljivo, ali očito zahtjevati. U privatnom životu — nemogućnost tražiti oprost uništava pare. Bojazn od vježljivosti može dovesti do depresije i agorafobije.

Kako preći bojazn

Prvi korak — osvijesti se da vježljivost ne ponižava, već uređuje komunikaciju. Drugi — vježbati na maloznačajnim situacijama: reći «hvala» taksištu, «molim te» baristu. Treći — koristiti metodu «praznog stola»: predstaviti se da kažete vježljive riječi čovjeku koji ne može odgovoriti. Četvrti — kognitivna preobrazba: vježljivost nije tražnja o milosti, već konstatacija činjenice («hvala za uslugu», a ne «ja sam tvoj džinov»). U teškim oblicima — rad s psihologom, ponekad s primjenom KPT (kognitivno-povedbene terapije). Lijekovi (tranquilizatori) samo u ekstremnim slučajevima.

Što učiniti ako dijete se boji vježljivih riječi

Ne primoravati. Ne sramiti («što ti, divljan?»). Igrati se u igre na uloge: «trgovina», «bolnica», gdje se mora vježljivo komunicirati. Hvaliti za bilo koju pokušaj, čak i neukljužan. Nikada ne kazniti zbog nedostatka vježljivosti. Važno provjeriti, nema li kod dijete izbornog mutizma (boja govoriti općenito) ili poremećaja autističkog spektra. Često je bojazn od vježljivih riječi kod djece posljedica anksioznog poremećaja, koji zahtjeva korekciju.

Alternativa: kako se izvući bez vježljivih riječi

Ako se ne uspije preći strah, može se koristiti nevjerbalni ekvivalent: kivanje, smijeh, lagani poklon. Oni se smatraju vježljivim, ali ne zahtjevaju verbalni napor. Može se koristiti neutralne fraze: «dobrog dana» umjesto «do svidenja», «pomogli ste» umjesto «hvala». Glavno je intonacija: toplu, otvorenu. Ali to su polumjere. Plaćena život zahtjeva sposobnost govoriti vježljive riječi bez straha.

Bojazn od vježljivih riječi nije prigovor. To je problem koji se može rješiti. Vježljivost nije koplja, već most. Ne bojite se preći po njemu.

Постоянный адрес данной публикации: