Kritika koncepta «Koncerta Europe»: hijerarhija, represije i iluzija reda

「Koncert Europe」（1815-1914），sistem kolektivne sigurnosti velikih država（ Rusija, Austrija, Prusija, Velika Britanija, Francuska）koja se razvila nakon Bečkog kongresa, tradicionalno se predstavlja kao uzor uspješne diplomacije koja je osigurala gotovo stoljetno odsustvo evropskog sukoba（Pax Britannica）。Međutim, kritički analiz ove modele otkriva njenu duboko problematičku esencu: ona je bila konzervativni, elitarni i represivni mehanizam koji, potiskujući nužne promjene, na kraju uzgajao sjemenke još većeg sukoba.

1. Antidemokratski i antinacionalni karakter

Glavni princip「Koncert」—legitimizam—značio je podršku「zakonitim」（tj. tradicionalnim, često monarhističkim）dinastijama i negiranje nacionalnog i liberalnog suvereniteta naroda.

Potiskivanje nacionalnih pokreta:「Koncert」smatrao je nacionalizam kao smrtonosnu ugrozu stabilnosti. To se ispolilo u žestokom potiskivanju ustanka u Italiji (1820-1821, 1831) Austrijancima i, što najbolje ispoljava, u porazu polskog listopadnog ustanka (1830-1831) carskom Rusijom pri molčljivom saglasju drugih država. Poljska, čiji nacionalni želji su bili ignorisani na Bečkom kongresu, postala je glavna žrtva sustava.

Nepriznanje revolucija i liberalizma: Sveta unija（ideološka osnova「Koncert」）otvoreno je deklarirao pravo na intervenciju protiv revolucionarne「zaraze」。To je vodilo do francuske intervencije u Španjolsku (1823) za obnovu absolutizma kralja Ferdinanda VII i australskog ulaska u Napulj i Piemont (1821). Sistem je radio na zamrznutju političkog razvoja cijelih regija.

Kritika:「Koncert」osigurivao je mir ne za narode Europe, već između njezinih aristokratskih elit za račun istih naroda. On je umjetno konservirao zastarjele imperijalne strukture（Osmansko, Austrijsko carstvo），što je samo akumuliralo eksplozivno naprezanje.

2. Izborčnost i liceměrnost:「Koncert」kao klub velikih država

Sistem je funkcionirao kao isključiv klub, čiji pravila su se primjenjivala izborčki, ovisno o interesima「petorki」.

Princip neuvlašćivanja kao oružje: Velika Britanija, posebno nakon odlaska Kanninga, često je koristila princip neuvlašćivanja u unutrašnja stvari drugih država ne zbog ideoloških razloga, već za blokiranje kolektivnih djelovanja「Koncert」koja su se suprotstavljala njezinim interesima. Na primjer, ona je odbila podržati intervenciju protiv španjolskih kolonija u Latinskoj Americi, preferirajući da otvori te tržišta za svoju trgovinu.

Double standards u istočnom pitanju: Kada se je radilo o grčkom ustanku (1821-1830) protiv Osmanskog carstva, interesi država su se razlikovali. Rusija i Velika Britanija, tražeći vlastite strategiske i trgovačke ciljeve, na kraju su podržale stvaranje neovisne Grčke, kršenje principa legitimizma u odnosu na zakonitog sultana. To je pokazalo da ideološke doktrine lako se odbacuju u korist stvarne politike (Realpolitik).

Ignorisanje malih država: Sudbine Belgije, Srbije, Grčke su odlučivane u kabinetima velikih država bez obzira na volju njihovog naroda. Belgijski ustanak (1830) i sljedeća međunarodna konferencija, koja je priznala neovisnost Belgije, nisu bili trijumf「Koncert」već prisilna predaja fait accompli koju je trebalo legalizirati, kako bi se ne izazvao veći sukob.

3. Neispособnost prilagoditi se modernizaciji i rastu nacionalizma

「Koncert」je bio sistem za mir početka XIX stoljeća i nije uspio se prilagoditi snažnim društvenim silama koje su uzrokovane industrijskom revolucijom i obrazovanjem.

Proleć naroda（1848-1849）postao je totalni neuspjeh sustava. Revolucije koje su obuhватile cijelu Europu pokazale su da「Koncert」ne može upravljati unutrašnjim procesima u državama. Vratio se red ne zbog kolektivnih djelovanja「Koncert」već zbog žestokih represija nacionalnih vojski（avstrijske, pruske, ruske）. Sve države u tom trenutku su bile previše slabe ili zauzete unutrašnjim problemima za koordinaciju.

Ujedinenje Njemačke i Italije: Ovi procesi, ključni za evropsku povijest, prošli su protiv i izvan「Koncert」. Ujedinenje Italije je postignuto revolucionarnim ratovima（G. Garibaldi）i diplomacijom Piemonta s podrškom Francuske（N. III Napoleon）, a ne odlukom kongresa. Ujedinenje Njemačke「željezom i krvlju」（O. fon Bismarck）bilo je serija ograničenih ratova（protiv Danske, Austrije, Francuske）koje「Koncert」nije uspio preventivno sprečiti. Bismarck je završno manipulirao njegovim sukobima, izolirajući protivnike.

4. Kultivacija imperijalnog sukoba i militarizma

Paradoxno, tražeći mir,「Koncert」institucionalizirao je i legalizirao imperijalnu ekspanziju kao「civilizatorsku misiju」，što je na kraju podorvalo stabilnost.

「Velika igra」između Rusije i Velike Britanije u Centralnoj Aziji i kolonijalna trka u Africi（「dugačka borba za Afriku」nakon 1880-ih）prenesli su konkurenciju izvan Europe, ali nisu je uklonili. Ovo sukobljenje je stalno otravljalo odnose između članova「Koncert」.

Priprema za rat: Dugi mir, osiguravan sistemom, je iskorišten ne za razružavanje, već za bezpredjelnu borbu oružja, tehnološku militarizaciju i razvoj strožih vojnih planova（kao poznati「Plan Schlieffena」u Njemačkoj）.「Koncert」je stvorio iluziju upravljivosti, pod kojom su se akumulirale nerazriješene suparnosti.

5. Fundamentalni nedostatak: nedostatak legitimnih mehanizama promjene status-quo

Najdublja kritika「Koncert」se zaključuje u tome da on ne predviđa mirne, legitimne puteve za ispunjavanje ambicija rising powers（nastajućih sila）i promjenu teritorijalnog reda. Njemačka, koja se ujedinila, je tražila「mjesto pod sunцем」; Italija je željela završiti risoržimento; nacionalna pokreta u carstvima Habsburga i Osmana su rasla. Sistem je mogao samo potiskivati te zahtjeve, a ne ih kanalizirati u pregovorne puteve.

Rezultantni neuspjeh — jullski krizis 1914. godine.「Koncert」nije uspio okupiti eksterni kongres za rješavanje sukoba između Austro-Vengarske i Srbije. Mechanizam kolektivnih savjetovanja je pao pod pritiskom čvrstih saveznih obvezbi（Antanta vs. Trojni savez）i logike mobilizacijskih grafik koji su sami nastali iz dugog vojnog mira. Države su preferirale logiku dvostrukih saveza i vojnog računa logici「Koncert」.

Završetak: nasljeđe kontroproduktivne stabilnosti

Tako,「Koncert Europe」može se kritizirati ne zbog toga što nije osigurao mir（osigurao je, ali pod specifičnim uvjetima），već zbog kvalitete i cijene tog mira, te njegovih dugoročnih posljedica.

On je bio reaktivna utopija koja je pokušala vratiti povijest unazad.

On je žrtvovao principima nacionalnog samoubježavanja i političke slobode radi stabilnosti dinastija.

On nije uspio integrirati snage modernizacije, što je vodilo do njegovog pada pod pritiskom nacionalizma, liberalizma i imperijalnog sukoba.

Njegovo nasljeđe je upozorenje o tome da međunarodni red zasnovan isključivo na balansu snaga i interesa elit, bez obzira na ideologije, nacionalna želja i pravedne mehanizme promjene, je obeshrabren. On stvara samo privremenu pauzu između ratova, tijekom koje se suparnosti ne rješavaju, već se akumuliraju, čineći sljedeći sukob još većim i uništavljivijim.「Koncert」je osigurao Europi ne toliko mir, koliko dugu predčasnicu između Napoleonike i katastrofe 1914. godine.

Permanent link to this publication: