Sela Benhabib o pravima migranata: etika gosteprijamstva u uvjetima suverenih granica

Uvod: izazov migracije moderne demokracije

Sela Benhabib (rođena 1950.) je jedan od vodećih modernih političkih filozofa, profesorice na Sveučilištu u Yaleu, čiji radovi leže na križištu kritičke teorije, feminizma i teorije demokracije. Njezina koncepcija prava migranata predstavlja duboki etički i politički odgovor na jedan od ključnih paradoksa globaliziranog svijeta: postojanje univerzalnih prava čovječnosti u uvjetima partikularnog suvereniteta nacionalnih država, čije granice još uvijek su glavni alat isključivanja.

Kritika "metodološkog nacionalizma" i pravo na gosteprijamstvo

Benhabib počinje s kritikom ukorenjenog u društvenim znanostima "metodološkog nacionalizma" — pretpostavke da je nacionalna država i njezine granice prirodna i neizmjenjiva okvir za analizu društva, prava i politike. Ovaj pristup smatra migrante kao "problem" ili isključenje iz norme. U suprotnosti s tim, Benhabib, slijedeći Immanuela Kanta, reabilitira koncepciju "prava na gosteprijamstvo" (the right to hospitality).

Međutim, ona transformira kantovsku ideju (koja je bila ograničena i privremena) u jači princip. Za Benhabib, pravo na gosteprijamstvo nije samo moralni dužnik, nego formirajuće pravo čovječnosti koje treba dobiti pravno priznanje. Ovo pravo uključuje:

Pravo na obrat (zahtjev za uvid i azil ne može biti susreten neprijateljski).

Pravo na uslovno članstvo za one koji se nalaze na teritoriju države duljim vremenom.

Primjer: Situacija s "dječacima-utopcima" (dreamers) u SAD-u — ilegalnim migrantom, uvezenim roditeljima u djetinjstvu. Iako imaju de-fakto potpunu integraciju u američko društvo (jezik, kultura, obrazovanje), oni nemaju legalni status. Benhabib tvrdi da njihovo duljito prisustvo i društvene veze stvaraju moralno pravo na regulaciju statusa, koje demokratsko država ne može zanemariti.

"Paradoks demokratske legitimnosti" i iterativni universalizam

Ključnom koncepcijom Benhabib je "paradoks demokratske legitimnosti". On sadrži sljedeće: demokracija dobiva legitimnost od volje demosa (naroda), ali granice ovog demosa — to tko ulazi u "narod" i ima pravo glasovati — uvijek su bile postavljene prije demokratskog izražavanja volje, često kroz nasilje, isključivanje i historijsku slučajnost. Tako, demokratski suverenitet je povijesno osnovan na nedemokratskom aktu određivanja svojih članova.

Da bi razriješio taj paradoks, Benhabib predlaže princip "iterativnog universalizma". Univerzalna prava čovječnosti (pravo na slobodu, ravnost, učešće) nisu gotove dogme, već diskurzivni proces. Svako novo zahtjev grupe (npr. migranata) na prava nalaže društvu da ponovo i iterativno — preispituje i predefinira — granice svog universalizma. Demokratski dijalog mora biti otvoren za preispitivanje onih koji u njemu sudjeluju.

Specifično primjenjivanje: rasprave o pružanju izbornih prava trajnim ne-građanima na lokalnim izborima (kao što se to praktikuje u nekim zemljama EU i nekim općinskim tijelima). Benhabib vidi u tome primjer iteracije: priznanje da ti koji na stalno osiguravaju poštu zakona i doprinosu životu zajednice imaju moralno pravo na političko učešće u odlučivanju o njezinom sudbini.

Koncepcija "prava na prava" i transnacionalna građanska prostora

Benhabib uvođe ključno pojam "pravo na prava" (the right to have rights), zajedno uz Hannah Arendt. U današnjem svijetu, gdje prava su vezana za građanstvo, biti lišeni građanstva znači biti lišeni same mogućnosti imati bilo kakva prava. Migranti, posebno ilegalni, se nalaze u ovoj "pravo-lishenoj" zoni.

Izlazom, po Benhabib, je razvoj "transnacionalnih građanskih prostora" i "postnacionalnog članstva". To su prostori gdje prava pojedinca izviru ne samo iz njihovog statusa građanina nekog države, već i iz:

Fakta stanovanja na teritoriju (prava stanovnika).

Učešća u transnacionalnim mrežama (diaspora, pravozашću NGO, profesionalna zajednice).

Međunarodnog i nadnacionalnog prava (Ženevska konvencija o izbjeglicama, Europska konvencija o ljudskim pravima).

Primjer iz prakse: djelovanje Europskog suda za ljudska prava (EСПЧ). Sud je nekoliko puta izdao odluke, obvezujući države članice Sveta Europe (npr. u slučajevima Hirsi Jamaa v. Italija o vraćanju migranata u Libiju ili M.S.S. v. Belgija i Grčka o uvjetima prihvaćanja izbjeglica) da poštuju prava migranata, neovisno o njihovom statusu. EСПЧ djeluje kao institut koji stvara transnacionalno pravno prostor, gdje ljudska prava mogu ograničiti suverenitet države u pitanjima migracije.

Eтика diskursa i feministički pogled

Feministička perspektiva Benhabib dodaje važan aspekt: kritiku apstraktnog universalizma koji ignoriše specifične okolnosti života ljudi. Kada se radi o migrancima, mora se uzeti u obzir rodno izmjerenje:

Žene migrante često se nalaze u osjetljivom položaju zbog prekriživanja diskriminacije po pitanju spola, statusa i etniciteta.

One mogu imati ciljeve koji se razlikuju od muških (npr. bijeg od domaćinskog nasilja ili kaljušćih operacija na ženskim reproduktivnim organima, koje se ne uvijek priznaje kao osnov za azil).

Pravo na asocijaciju za migrantice — mogućnost stvaranja svojih zajednica za zajedničku pomoć — postaje ključni alat za zaštitu.

Benhabib inzistira na etici diskursa, gdje glasovi samih migranata, posebno marginaliziranih grupa među njima, moraju biti čuveni u javnim raspravama o migracijskoj politici.

Kritika i moderna aktualnost

Teoriju Benhabib kritikuju zbog normativnog idealizma: njena model zahtjeva visoki nivo građanske solidarnosti i institucionalnog razvoja, kojeg nema u mnogim zemljama. U svijetlu rasta desničarskog populizma i politike "čvrstih granica" njezine ideje izgledaju nedostupne.

Međutim, njezin pristup je iznimno aktualan za shvaćanje takvih pojava kao što su:

Klimatska migracija. Ljudi koji su prisiljeni napustiti mjesta boravka zbog klimatskih promjena, ne padaju pod klasično definirano definitivno izbjeglica. Koncepcija "prava na prava" i gosteprijamstva predlaže osnovu za stvaranje novih međunarodno-pravnih normi.

Dugotrajni migracijski krizi (npr. sirski). Oni pokazuju nesposobnost čistih silovnih i ograničujućih pristupa i potvrđuju tezu Benhabib o potrebi iterativnog, fleksibilnog i etički osnovanog odgovora.

Završetak: demokratske granice kao predmet rasprave, a ne dogma
Sela Benhabib predlaže radikalno demokratski projekt za dobu migracije. Ona poziva da se granice i članstvo u političkoj zajednici ne gledaju kao svetci i neizmjenjivi atributi suvereniteta, već kao povijesno oblikovane institucije, otvorene za demokratsko sporno i moralno preispitivanje. Njezina filozofija premješta fokus s pitanja "Kako možemo ograničiti migraciju?" na pitanja "Kakva su obaveza demokratskih društava prema onima koji traže u njima azil ili doprinosi njihovom životu?" i "Kako možemo demokratski definirati ko čini 'nas'?" U konačnici, njezina teorija je poziv da demokracije žive u skladu sa svojim univerzalnim principima, širivši krug prava i članstva, a ne zatvarajući se u tvrdom nacionalizmu. Prava migranata, tako, postaju lakmusova bумa za provjeru čvrstoće samih osnova moderne liberalne demokracije.

Постоянный адрес данной публикации: