Pitanje o dostignelosti društvene pravde zvuči tako isto vječno, kao i pitanje o značenju života. Svako generacije, svaki politički sustav, svaka filozofska škola daje na njega svoj odgovor. Neki tvrde da je to samo utopija, koja služi opravdanju revolucija. Drugi — da bez strasti za njom društvo degradira. Dakle, je li dostigniva?

Što mi smještamo u pojam «društvena pravda»

Prije nego nego što razgovaramo o dostignelosti, moramo dogovoriti se o terminima. Za neke, društvena pravda je jednakost rezultata: svi trebaju imati isti dohodak, stanovanje, pristup medicini. Za druge — jednakost mogućnosti: svatko treba započeti s jednakim šansama, a krajnji rezultat ovisi o napornosti. Postoji i treći pristup: pravda kao minimizacija patnje. U stvarnosti nijedna od ovih modela ne postoji u čistom obliku. Čak i u najnaprednijim socijaldemokratskim zemljama (npr. u Skandinaviji) postoji razdoblje u dohodcima, postoje siromašni, postoje elite. Zato prvi izvod: apsolutna, matematički izračunata pravda ne postoji. Ali to ne znači da ona nije dostigniva u principu. Jednostavno će to biti približavanje, a ne finalna točka.

Prepreke na putu ka pravdi

Zašto smo još uvijek udaljeni od ideala? Prvo i najvažnije — neravnoteža početnih uvjeta. Dijete rođeno u obitelji s visokim obrazovanjem i financijskim zalihamima ima na redovisnost više šanse nego njegov rođak iz neugodne obitelji. To nije samo sreća, to je strukturna nepravda koja se ponavlja generacijama. Drugo prepreka — samo uređenje ekonomije. Kapitalizam potiče koncentraciju kapitala, a time i vlasti. Velike korporacije utječu na politiku, zakone, obrazovanje. Treće — ljudska psihologija. Mi smo nagnuti da opravdavamo našo blagostanje i optužujemo siromašne za njihovu siromašnost. To je kognitivno iskrivljavanje koje nas sprečava da vidimo sustavne uzroke neravnotežnosti. Četvrto — globalizacija. Kapital teče tamo gdje su porezi nizi, a prava radnika slabi, stvarajući «uticaj na dno». Sve to čini pravdu ne samo složnom, već stalno uskakujućom ciljem.

Argumenti u prilog dostignelosti

Unatoč preprekama, postoje teški argumenti da društvena pravda ne samo je moguća, već i djelomično realizirana. Prvo, postoje zemlje gdje je razdoblje u dohodcima značajno manje nego u drugim. Danska, Norveška, Finska pokazuju da se s visokim porezima i snažnom socijalnom politikom može osigurati dostojan život za sve, uključujući najosjetljivije. Drugo, napredak tehnologije može raditi na pravdi. Besplatni online kursevi, otvorene baze podataka, telemedicina — sve to smanjuje barijere. Treće — raste osviještenost. Svake više ljudi traže od poslovnog i državnog tijela transparentnosti i odgovornosti. Društva za klimatsku pravdu, za prava manjina, za dostupno obrazovanje — to nisu marginalne inicijative, već globalni trendovi. Četvrto — međunarodni instituti (UN, WHO) dokumentiraju i kritikuju neravnotežu, stvarajući pritisak na nacionalna vlada. Time pravda nije samo dostigniva, već i djelomično postignuta — pitanje je samo o merima i tempu.

Kritični pogled: zašto nikada nećemo postići ideal

Skeptici podsjećaju: ljudi nisu jednaki od prirode. Imamo različite sposobnosti, različite motivacije, različite potrebe. Tražiti jednaki rezultat znači kršiti slobodu. Više toga, bilo koja sistema pererasporeda porođa biurokraciju, korupciju i iživjenstvo. Kada država preuzima previše, potiskuje inicijativu. Primjeri — zemlje s komandnom ekonomijom, gdje formalno ravnost se pretvaralo u totalnu siromašnost i bespravnost. Uz to, pojam pravde je subjektivan. Za jednog je pravdo da svi imaju po jabuku. Za drugog — da onaj koji je radio više, dobiva više. Treti se brine ne o jabuci, već o tome da je susjed ima vrt. Dakle, postizanje konsenzusa o definiciji pravde je najveća teškoća. Zato, po mišljenju kritičara, društvena pravda je miraz koji nas privlači naprijed, ali nestaje pri približavanju.

Početni primjer: kako mi se krećemo ka pravdi sada

Uzmimo medicinu. Još 30 godina rijeko pristup složenim operacijama bio je privilegija bogatih. Danas u razvijenim zemljama osnovne medicinske usluge su besplatne ili dostupne preko osiguranja. Naravno, postoje redovi, postoji razlika između državnih i privatnih klinika, ali kretanje ka pravdi je očito. Drugi primjer — obrazovanje. Online platforme daju mogućnost učiti od profesora Stanforda i Harvarda besplatno. Treće — borba protiv diskriminacije. Zakoni protiv rasizma, seksizma, diskriminacije po starosti — to nisu samo papiri, to su alati koji su promijenili društvo. Dakle, možda je društvena pravda ne samo cilj, već i vektor. Nikada nećemo postići ideal, ali možemo se stalno približavati njemu, a taj proces već mijenja naš život.

Društvena pravda — je li dostigniva? Ako pristupamo pitanju kao konačnom stanju — ne. Ako kao beskonačnom procesu unapređenja, smanjenja razdoblja, proširenja prava — da. I to je sve što možemo, i to je sve što nam treba.

Permanent link to this publication: