Glasa velikog grada i njegovo odrazanje u umjetnosti: monolog, razgovor, dialog, zvuk

Veliki grad govori. On govori ne riječima, nego gromom guma, signalima vozila, štapom milijuna, zvukom metra, muzikom iz otvorenih prozora, krikom trgovaca, zvonom tramvaja, udarom kiše na asfalt. Grad je gulačna, mnogoglasna simfonija, u kojoj svaki zvuk je dio partiture. Umjetnici, pisac, glazbenici, režiseri su uvijek pokušavali zabilježiti ovaj glas. Oni su preveli šum u ritme džaza, otpor u književni monolog, razgovor prolaznika — u dialog na slici. Kako umjetnost odražava akustiku megapolisa? Raspravljamo o četiri modusi gradskog glasa.

Monolog: grad kao isповed jedinke

U velikom gradu čovjek često ostaje sam na samom sa sobom. Tlača oko, ali nema nikoga s kim bi se mogao razgovarati riječima. Ova akustična izolacija rodi monolog — unutarnji glas, koji zvuči jače od uličnog šuma. U književnosti je klasičan primjer — "Zapiski iz podzemlja" Dostojevskog ili romanovi Franca Kafke, gdje junak šeće po bezličnim ulicama, razgovarajući sa sobom. U poeziji to su pjesme Alexandra Bloka ("Noć, ulica, svjetiljka, apteka…") — ne dialog, već zastavljeni unutarnji plač. U slikarstvu — djela Edvarda Hoppera ("Polučasnici"), gdje likovi sjede u kavani, ali ne komuniciraju, svaki u svom svijetu. U glazbi — solne klavirske skladbe Erica Sati, koje je nazvao "mebljačkom muzikom" — zvukovi koji ne zahtijevaju odgovor. Gradski monolog u umjetnosti je krik samotnosti u šumnoj praznosti.

Razgovor: dijalozi na trci

Grad je beskonačan razgovor. Razgovor prodavača i kupca, putnika i taksišara, zaljubljenika na klupi, dva prijatelja koji su ušli u bar. Ovi kratki, prekidanji dijalozi čine tkivo gradskog života. U književnosti ih su meštrovska predstavio James Joyce u "Ulici", gdje su likovi prebacuju se rečima, ne slušajući jedan drugoga. U kazalištu — drame Tennessee Williamsa ili Edwarda Albeija, gdje razgovori na verandi ili u kuhinji postaju otisak gradskog života. U kinematografiji — dijalozi Woody Allena, gdje likovi govore istovremeno, prekidaći, ali stvarajući iluziju razumijevanja. U slikarstvu — "Krik" Munka? Ne, to je više monolog. A ovdje su slike Pjera Augusta Renauda ("Bal u Muлен де ла Галет") — mnogo razgovora, pokreta, pogleda. Razgovor u umjetnosti je polifonija, gdje svaki glas ima značenje, ali nitko ne sluša savjesnika do kraja.

Dialog: kada grad odgovara čovjeku

Ponekad grad ulazi u dialog. Ne ljudi, već sam megapolis: njegova arhitektura, vremenski ritmi. Čovjek postavi pitanje, a grad odgovori ehom, svjetosigalom, neizvedivim krivom ulice. U književnosti to je "Peterburg" Andrija Belogog, gdje grad je živo biće, koje razgovara s junakom. U kinematografiji — filmove Mikelangelo Antonionija ("Zatmjenje", "Noć"), gdje likovi šeću po pustim rimskim ulicama, a arhitektura pritiska, odgovarajući na njihovo mlčanje. U glazbi — "Metropolis" Franza Langa? Ne, to je film, ali glazba Gotfrieda Gupperca stvara dialog mašine i čovjeka. U poeziji — cikl "Moskva" Marine Цветаевой, gdje grad predstavlja se kao savjesnik: "Moskva! Kako veliki gostoprimački dom". Dialog čovjeka i grada u umjetnosti je uvijek pokušaj dogovora, naći zajednički jezik u haosu.

Zvuk: akustični haos kao inspiracija

Ali glavni glas grada je zvuk. Ne melodija, ne ritam, već upravo haotični, disonantni zvuk. Grom motora, ljazg tramvaja, gudka, krici, eho štapova, zvuk stakla, muzika iz stranih prozora. Zvuk razljutuje, utuče, ali on je i inspiracija za umjetnike. U glazbi prvi su to osmislili futuristi: Luigi Russolo je napisao "Umjetnost zvukova" (1913), gdje je pozvao koristiti zvukove grada u muzici: zvuk vozila, šipanje para, udar mašina. Kasnije je to razvoj dobio u industrijskoj muzici (Einstürzende Neubauten), u tehnou (ritmi metra), u embientu (snimanje uličnog šuma kao muzike). U slikarstvu — futurizam Umberta Boccionija ("Grad se diže"), gdje je pokret i zvuk preneseni prekidanim formama. U književnosti — roman Johna Dos Passosa "Manhattan", gdje su ugrađeni koláži iz novinskih naslova, uličnih izreka, otkomice reklame. U kinematografiji — gradske simfonije 1920-ih ("Čovjek s kinoaparatom" Dzige Vertova), gdje je zvuk grada postao muzički montaž. Zvuk u umjetnosti nije antimuzika, već nova muzika, odražavajuća vrijeme.

Završetak

Glas velikog grada je mnogolik. Može biti tihi monolog jedinke kod prozora, određen razgovor u preplavljenom autobusu, dialog s kamenim zidovima nebodera ili haotičan zvuk, od kojeg zaključuju uši. Umjetnost uvijek se strasti zabilježiti taj glas — ne za to, da bi se od njega izbacio, već da bi ga razumio. Razumio, kako živimo u tom guzu, kako dišemo među metronom štapova, kako ljubimo pod akompanemant sirena. I, možda, razrešivši glas grada, razrešimo i naš vlastiti.

Постоянный адрес данной публикации: