Ivan Šmeljov o danu svetitelja Nikolaja: dječje čudo i početak rođendanske radosti

Uvod: «Zimski Nikola» kao prolog do Božića

U umjetničkom svemiru Ivana Šmeljova, izgrađenom u autobiografskoj epopiji «Ljeto Gospodje» (1927–1948), dan sjećanja na svetitelja Nikolaja Čudotvornika (19. prosinca po starijem stilu, 6. prosinca po novom — «Zimski Nikola») zauzima posebno, strategički važno mjesto. On nije samo jedan od mnogih praznika godišnjeg kruga, nego sakralni prilog, prvi svjetličav iskrenak u predbožićnom vremenu, događaj koje za dijete (a kroz njega — i za čitatelja) postaje uvedenje u svet čuda, milosrđa i živog prisutstva svetog u svakodnevnoj životu.

Kontekst u «Ljetu Gospodjem»: struktura očekivanja

«Zimski Nikola» u knjizi otvara dio «Praznici», predvodio Božić. Ova sekvenca je duboko simbolična: svetitelj Nikola, poštovan kao «brzi pomoćnik» i pravac Ded Moroz, duhovno i emocionalno priprema dušu za dolazak u svet Krista. On je dobar, moćan i bliski zaštitnik, koji uči dijete vjeri u nevidljivo, ali stvarno sudjelovanje nebeskih sila u zemaljskim djelima.

Obraz svetitelja: ne ikona, nego živi zaštitnik

U Šmeljovu sveti Nikola se predstavlja ne kao apstraktno crkveno pojmovanje, nego kao potpun karakter obiteljskog i gradskog života.

Personalni zaštitnik dječaka Vane: S prve linije poglavlja nastaje motiv osobne veze: «A kod mene — svoj Nikola Ugodnik…». Dijete osjeća ga kao poseban zaštitnika, na kojeg se može obratiti s bilo kojom dječjom tražninom.

«Hospodarstveni» sveti: Šmeljov detaljno opisuje kako se obraz Nikolaja Čudotvornika upleta u ekonomski i društveni oblik stare Moskve. Na Nikolu su sklapali ugovore, računali s dugovnicima («nikolski rubl»), najmlađu slugu. Sveti se predstavlja garantom ispravnosti i poslovnog pravdi. Gorkin objašnjava dječaku: «Nikola — pomoć svakom djelu… zbog toga i praznik mu je postavljen — Nikola-blagodatelj».

Moskovski sveti: djelovanje se fokusira oko Nikolo-Grčke crkve na Nikolskoj ulici (blizu Kineskog grada), gdje se čuvao čestita ikona svetog. Putovanje tamo — cijelo putovanje u «drugu Moskvu», svet kupaca, izvoznika, bogomolaca. Šmeljov stvara osjećaj da cijeli grad tog dana živi u ritmu praznika svog nebesnog zaštitnika.

Kulminacija poglavlja: čudo «od Nikolе»

Centralni epizod — ispunjenje zavetnog dječjeg želja. Dječak Vana, poslušavajući priče o čudima svetog, u prostoti srca traži od ikone… «da mróz ne bude zli». I njegova molitva čudobno na vrijeme oslabuje: luti mróz, doista, na vrijeme oslabuje. Za odraslog to može biti srećno, ali za dijete — očito i radostno čudo, koje potvrđuje stvarnost vjere.
Ovaj trenutak je ključan: Šmeljov pokazuje kako vjera nastaje ne iz dogmata, nego iz osobnog, gotovo svakodnevnog iskusa blagolakosti nebeskih sila. Čudo nije veliko i svjetsko, nego tiho, domaći, prilagođen dječjoj shodi.

Simbolični motivi i obrazi

Svjetlo i vatra: Poglavlje je ispunjeno slikama svjetla: od vatre u ikonskim lampađama i svjetaca do «ružičastih» od mrôza lica i sjajnog snega. To je svjetlo radosti i nade, koje prinaša sa sobom praznik.

Mróz: Ne neprijateljska sila, nego dio Božjeg svemira, koju se može «zahtijevati» kroz svetog. Mróz ovdje je oliko isprobavanja, koje se predrži vjerom.

Pirag-«Nikola»: Običajno jelo — veliki pirag s slikom križa, koji se peče u svakom domu i dio kojeg se uvijek daje siromašnim. To je simbol jedinstva obitelji i milosrđa, «sveta večera», koja ujedinjuje sve u prazniku.

Glasovi Moskve: Šmeljov umjetno prenosi zvukovni fon praznika — praznični zvuk «soroka sorokov», skrip polozija, pozivaji trgovaca («Nikola na senu!» — prodaja sena), specifični govor izvoznika i bogomolaca. Sveti čuje ovaj zajednički glavobolj i buku molitve.

Bogoslovski i antropološki smisao
Opis praznika kod Šmeljova je duboko bogoslovlje u obliku umjetničkog rječa.

Sveti kao most između Boga i čovjeka: Nikola Ugodnik se predstavlja kao dostupan, razumljiv djeci posrednik, kroz kojeg Božanska blagodaja nizi se u svet prostih čovjekovih potreba.

Sakralizacija svakodnevnosti: Cijeli byt — od komercijalnih računa do pečenja piraga — svetuje sjećanjem na svetog. Vjera postaje ne odvojena sfera, nego osnova cijelog života.

Pedagogika vjere: Praznik postaje za dijete živim učkom milosrđa (podacija milostinje), povjerenja (molitva i njeno ispunjenje) i zajednosti (ujedinitve svih redova u crkvi).

Historijsko-kulturni kontekst

Šmeljov je zabilježio jedinstvenu moskovsku, trgovačko-mješčansku tradiciju poštanja «Zimskog Nikolе», koja je nakon revolucije bila gotovo potpuno izgubljena. njegovo opisivanje — neocjenjiv etnografski i povijesni dokument, koji čuva:

Specifik dorjevno-revolucionarnog moskovskog bogoslovlja.

Rituale vezane za praznik (posjeti određenih crkava, «nikolski» trgovački navikovi).

Jezik i tipologiju likova prošlog vremena.

Završetak: prvi korak u «Ljetu Gospodje»

Poglavlje o Zimskom Nikolau Šmeljova je mali šедevr, u kojem su fokusirane sve glavne karakteristike njegovog stvaralaštva: duhovno obnavljanje materijalnog svemira, dječja točka gledanja kao izvor istinitosti, sintezu visokog bogoslovlja i bogatog svakodnevnog opisa, nostalgiju po izgubljenoj cjelovitosti nacionalnog života.

Dan svetitelja Nikolaja postaje za pisca simbolom dobrog, saosjećajnog i čudotvornog početka u svetu. Prošavši kroz ovaj praznik, junak (a sa njim i čitatelj) unutrašnje odraste za susret još većeg čuda — Božića Kristova. Čudo «od Nikolе» je kao bića, da su nebo otvorena i slušaju. Tako Šmeljov ne samo opisuje praznik, nego gradi poezijsku teologiju dječke vjere, gdje je svetitelj Nikola prvi i najbliži prijatelj i zaštitnik na vrata u veliki, složen i prekrasni svet Božjeg godišnjeg, u «Ljeto Gospodje blagoimenno».
© library.rs

Постоянный адрес данной публикации: