Propitivati želje: zašto to činimo i što želimo dobiti

Propitivanje želja je jedno od najuniverzalnijih i najstarijih ljudskih djela. Činimo to kad vidimo padajuću zvijezdu, kad dувamo svjetiljke na torti, kad bacamo kovanac u bunar ili kad dolazi Novi god. To djelo ne poznaje kulturne granice, ne ovisi o starosti i društvenom statusu. Živi u svakom od nas od djetinjstva. Ali zašto? Što nam, racionalnim bićima 21. stoljeća, daje vjerovanje u magiju brojeva, vremena i slučajnih sudbina? I zašto, unatoč našoj znanosti i pragmatizmu, nastavljamo propitivati želje, znajući da ih može ispuniti samo mi sami?

Zašto ljudi volje propitivati želje

Prvi razlog je potreba za kontrolom. U svijetu koji često izgleda hibridnim i nepredvidivim, akt propitivanja želja daje nam iluziju upravljanja budućnosti. Ne možemo utjecati na vremenske prilike, politiku, zdravlje bližnjih, ali možemo izričito ili sami sebi reći: «Želim, da...». To djelo vracає nam osjećaj agencije, čak i ako je čisto simbolično. S psihološke perspektive, propitivanje želja je oblik kopinškog strategija, način nositi se s nejednoznačnošću.

Drugi razlog je nada. Čovjek je biće koje živi budućnošću. Ne možemo postojati bez očekivanja nečega dobrog. Propitivanje želja je kristalizacija nade, njeno pretvaranje iz apstraktnog osjećaja u konkretnu formu. Kad propitivamo želje, kažemo sebi: «Vjerujem da budućnost može biti bolja od sada». To je moćan psihološki kotac koji pomaže nam kretati se naprijed, čak kada se okolicnosti savijaju protiv nas.

Treći razlog je ritual. Ljudi su ritualna bića. Nam trebaju ponavljajući djela koji daju životu strukturu i značenje. Propitivanje želja je ritual koji dijelimo s drugim ljudima. Kad dувamo svjetiljke na rođendanskom torti u krugu obitelji ili propitivamo želje u Novoj godini, sudjelujemo u kolektivnom djelu koje pojačava društvene veze i daje osjećaj pripadanja.

Na kraju, to je igra. Propitivanje želja je igra sa sudbinom, sa svijetom, sa samim sobom. Znamo da nikta ne garantira ispunjavanje, ali ipak igramo, jer u tome je element magije koji čini naš život manje sjenjenog i predvidivog.

Kako je najčešće propitivano želje

Ako bi se moglo izvesti statistički istraživanje svih želja propitanih čovječanstvom, rezultati bi bili predvidivi, ali ipak dragocjeni. Najčešće želje su ljubav, zdravlje i sreća za bliske osobe. Želimo da naši rođaci budu zdravi, da nađemo našu «drugu polovinu», da u obitelji vladaju mir i saglasnost.

Na drugom mjestu su materijalni želji. Novac, kuća, auto, putovanja, karijerski rast. To je također dio naše prirode: želimo stabilnost, sigurnost i mogućnost dopustiti si ono što čini život komfortnim i zanimljivim. Međutim, kako pokazuju istraživanja, materijalne želje često se sa starosti prestajužiti nematerijalnim, kad ljudi počinju cjeniti vrijeme, odnose i unutarnji mir više nego stvari.

Treće mjesto zauzimaju želje vezane za osobni razvoj. Želimo postati mudriji, snažniji, sigurniji. Želimo izbjeći strahove, naučiti nešto novo, premaći naša ograničenja. To su želje koje odražavaju našu dubinsku potrebu za rastom i samorealizacijom.

Interesantno, vanjski od kulturnog konteksta, najčešće želje ostaju neizmjenjene. Ljudi žele jednako, bez obzira na to gdje žive i što vjeruju.

Zašto postoji Dan propitivanja želja

Dan propitivanja želja nije samo slučajna datum. To je simbolično podsjetnik o tome da imamo pravo sanjati. U svijetu u kojem smo stalno zauzeti, gdje rijetko stanovamo da razmislimo o tome što zapravo želimo, taj dan postaje pauza. On nas poziva sjetiti se da život nije samo obaveza, već i sanjarenje.

Historija tog praznika nema jasnih korijena, ali njegovo pojavljivanje odražava dubinsku potrebu čovjeka da legalizira svoje želje. U burbi svakodnevnosti često odložujemo snove «za kasnije», smatrajući ih neozbiljnim ili nedostupnim. Dan propitivanja želja daje nam dopuštenje sanjati bez osjećaja krivice. To je dan kad možemo dopustiti se da budemo malo djecom, malo naivnima i vjerovati da mogu ispuniti našu želje.

Dodatno, taj dan izvodi terapeutsku funkciju. Kad propitivamo želje, ne samo sanjamo, nego ih izgovoravamo, a to znači da ih priznajemo. Priznanje je prvi korak ka tome da želje postanu cilj, a cilj — stvarnost. Dan propitivanja želja je još i podsjetnik o tome da snovi ne žive sami po sebi. Oni postaju stvarni samo kad ih pretvorimo u plan djela.

Na kraju, Dan propitivanja želja je praznik čovječke nade. I dok ona živi u nama, dok vjerujemo u mogućnost čuda, ostajemo živi. I to, možda, je najvažnija želja koju možemo propitivati — ne prestajati sanjati.

Permanent link to this publication: