Tanac u islamskoj kulturi: između bogoslovnosti, mistike i samovizbijanja

Uvod: složen konzensus u različitosti

Tanac u islamskoj kulturi predstavlja složen i dvosmislen fenomen, koji se ne daje jedinstvenoj procjeni. Odnos prema njemu se oblikuje u trokutu religioznih predpisana (šariat), sufijske mistične prakse i lokalnih narodnih tradicija. Rezultat je širok spektar praksa: od potpunog neprihvatljivosti u nekim salafitskim krugovima do uzdignuća tanca na rang najviše forme poklonjenja kod sufija. Ovo suparnstvo se korijenje u različitim interpretacijama islamskog prava i antropologije, a također u historijskom interakciji islama s doislamskim kulturama zauzetih naroda.

Religijsko-pravni (fikh) diskurz: dopuštenost i uslovi

U okviru islamskog prava (fikh) ne postoji izravni zabran na tanac u Kuranu. Međutim, bogoslovci izvode svoje procjene iz opšte principa i hadisa (predanja o rečima i postupcima Proroka Muhameda).

Kritički pristup (makruh ili haram): Osnovan na hadisima, koji osuđuju podrijetlo drugom polu, poriču izrazito smješavanje polova i zabave, koje ometaju pominjanje Allaha (zikra). Posebno su osuđivani plesovi, koji se smatraju uzrokovateljima seksualnog uzbuđenja (fitna), bilo da se izvode ženama pred muškarcima ili obratno. U ovom smislu često se osuđuju mnogi moderni pop plesovi.

Umereni/razрешavajući pristup (mubah ili halal): dopušta plesove pod uslovima:

Namjerа (niyat): Ples ne bi smio biti grešan ili lažan, već može služiti dopuštenoj radosti (npr., na svadbi).

Sadržaj: Dviježi ne bi smjele imitirati suprotni pol ili biti neprikladne.

Kontekst: Odsustvo smješavanja polova, upotrebe haramnog (alkohola), glazbala, koja mogu biti priznata za zabranjena.

Odjeća: Treba odgovarati normama šariat (avrat pokriven).

Rezultatom na praksi u različitim madhabima (pravnim školama) i kulturama su se oblikovale vlastite navike. Npr., na svadbama u arapskim zemljama često se pleše razdvojeno, dok na Kavkazu ili u Turskoj smješani plesovi na obiteljskim praznicima mogu biti normala.

Sufizam: ples kao put do Boga

Najrazvijeniju i sakraliziranu formu plesa je stvorio sufizam — mistično pravovjerje u islamu. Ovdje se ples (često nazivan sama‘, što znači «slušanje») pretvara u duhovnu praksu.

Vrtajući derviši (Mevlevijski tarikat): Osnivačem ga je bio veliki perzijski pjesnik i mistik Džalaladдин Rumij (XIII v.). Prema legendi, on, čujući zvuk molotaka zlatara, je počeo vrtjeti, rukuviđući ruke, u stanje mističnog ekstaza. Ritual «sema» nije samo ples, već složeno liturgičko djelo.

Simbolika: Bijela hlača (tennure) — savaan ega, visoka kap (sikke) — nadgrobni kamen ega. Skidanje crne haljine simbolizira oslobađanje od svjetskog. Vrtanje protiv kazaljke na satu oko vlastite osi i po krugu dvorane — to je odraz vrtanja svemira oko svog Stvoritelja, jedinstvo s kosmičkim redom. Desna ruka je podignuta prema nebu (za prijem bожestvene blagodati), lijeva je spuštena prema zemlji (za prenošenje nje svijetu).

cilj: Kroz ritmično vrtanje, ponavljanje imena Allaha (zikr) i poseban glazbeni niz derviš se pokušava dostići stanje fana – rastopca individualnog «ja» u Boga.

Zikr s pokretima u drugim tarikatah: Mnogi sufijski bratstva (npr., Kadiria, Naksbandija, Čišija) koriste u svojoj praksi ritmične klizanje, nagibe glave ili cijelog tijela, udarce, koji, strogo rečeno, nisu ples u umjetničkom smislu, već predstavljaju tijesnu formu bogopominanja, koja pomaže koncentrirati i podići duhovnu energiju.

Narodni i etnički plesovi: kulturno naslijeđe

Pored religijskog konteksta, u muslimanskom svijetu postoji ogroman raspon svjetskih i poluobredovanih plesova, kojima se korijeni u doislamskim vremenima i odražavaju nacionalnu identitetu.

Bliski Istok i arapski svijet:

Ples trbuha (arapski Raqs Sharqi — « istočni ples»): razvio se u Osmanskoj carstvu. Inicijalno je to bio soliter ženski ples, koji se izvodio na ženskim skupovima. U XIX–XX vijeku je komercijaliziran i postao se izvodi u restoranima. Među muslimanskim bogoslovcima je odnos prema njemu uglavnom negativan zbog otvorenosti i erotizacije, ali u svjetskoj sredini ostaje dio kulturalnog koda.

Dabka: Kolektivni, energičan ples-horovod, širen u Levantu (Palestina, Liban, Sirija, Jordanija). Izvodi se na svadbama i praznicima, simbolizira jedinstvo i radost.

Iran i Srednja Azija:

U Iranu postoje izraženi, nježni narodni plesovi, gdje se glavni naglasak daje pokretu ruku, glave i mimici. Nakon Islamske revolucije 1979. godine javni plesovi (posebno soliter ženski) su zapravo bili zabranjeni kao protivni javnoj moralnosti, ali su se održali u privatnom životu dijaspore.

U Uzbekistanu, Tadžikistanu — svjetli, žarići plesovi s karakterističnim pokretima ramena, prstiju ruku (npr., «Lazgi»).

Kavkaz:

Lezginka: Energetski, virtuozan parni ples naroda Kavkaza. Pokazuje maštvo, ponos, poštovanje. Iako često se izvodi na muslimanskim svadbama, ima doislamsko porijeklo.

Južna i Jugoistočna Azija:

U Indoneziji i Maleziji islam postoji zajedno s bogatim lokalnim plesnim tradicijama (npr., plesovi otoka Jave), koje često nose pričevni ili ritualni karakter i ne se smatraju protivnim religiji u njihovoj tradicionalnoj formi.

Sovremene izazovi i tendencije

Globalizacija i pop-kultura: Mladost u muslimanskim zemljama aktivno konzumira i stvara moderne plesne forme (hip-hop, contemporary), što stvara nova pitanja o dopuštenosti iz perspektive islama.

Plesi kao otpor: U takvim zemljama kao što je Iran, plesovi koji se objavljuju na društvenim mrežama postaju akt građanskog neposlušanja i borbe za osobnu slobodu.

Porast konzervativizma: U nekim regionima pod utjecajem salafitskih ideja dolazi do isključivanja tradicionalnih narodnih plesova kao «novovvedenih» (bid‘a) ili «poganskih ostataka».

Završetak: stalni dijalog i preosmišljanje

Ples u islamskoj kulturi nije statična kategorija, već polje stalnih pregovora između teksta, tradicije i žive prakse. Njegov status se kreće od grešne «zabave šaitana» do vrha mističkog poznavanja.

Sufijski sama‘ dokazuje da unutar islama je moguće povisiti tijesnu praksu na razinu visokog bogoslovnog, gdje se pokret pretvara u molitvu. Narodni plesovi pokazuju izuzetnu živućnost doislamskih kulturnih slojeva, prilagođenih islamskom kontekstu. A moderni debati odražavaju dinamiku traženja muslimanske identiteta u globalnom svijetu.

Također, islamska kultura ne negira ples per se, već ga uvijek stavi u okvir određenih smisla i granica. njegov razvoj nastavlja se, a budućnost plesa u islamu će ovisiti o tome kako će muslimanske zajednice odgovoriti na izazove suvremennosti, uspijevajući sačuvati balans između vernosti tradiciji, mističkom traženju i prirodnom ljudskom potrebi za ritmičkim, osmišljenim pokretom.

Permanent link to this publication: