Osjećaj krivice i strah. Dve sjenke koje pratite čovjeka od djetinjstva. One mogu biti pokretatelji napretka, a mogu biti — paralizirajući otrov. Strah od kazne rodi krivicu, a krivica hrani strah. Ovaj čvor opću dušu, sprečava disanje, nalaže da počinjavamo nelogične postupke. Ali možemo li prekinuti ovaj oštrogi krug? I treba li potpuno se riješiti krivice? Raspravljamo o fininostima dva najmoćnija osjećaja.

Odakle dolazi do osjećaja krivice

Krivica je emocija koja nastaje kada čovjek krši unutarnji moralni kodik ili javne norme. Osjećamo krivicu ako smo izdali, predali, nisu nam pomoći. Fiziološki je to povezano s aktivnošću prefrontalne kore (odgovorna za samokontrolu) i amigdale (obrađivanje straha). Mala djeca počinju osjećati krivicu u 2-3 godine, kada se njihova empatija formira. Ako roditelji previše surovo kazuju za greške, dijete može odrasti s hipertrofijom osjećaja krivice («krivno za sve»). Ako ih ne kazuju uopće, krivica može ne razviti, i odrasti će sociopat.

Krivica kao alat manipulacije

«Ti me ne voliš», «Ja toliko za tebe sam napravila», «Da ne bi bio ti, sve bi mi se uspjelo» — klasične reči manipulatora. One izazivaju kod žrtve osjećaj krivice kako bi ju kontrolirali. Žrtva počinje se opravdavati, brati na sebi stranu odgovornost, osjećati se dužnikom. To je uništavajući scenarij. Važno je razlikovati zdravu krivicu (ja stvarno sam napravio grešku) od navjezane (mene nalažu da osjećam krivicu za to što sam).

Strah: biološki i društveni

Strah je osnovna emocija koja osigurava preživljavanje. On može biti vrodjeni (temnoća, visina, glavobolja) i nabavljeni (strah od odgovornosti, strah od odlučivanja, strah od uspjeha). Ako je krivica procjena prošlog postupka, onda je strah reakcija na buduću ugrožu. Ali krivica i strah su blisko povezani: strahom od kazne (unutrašnje ili vanjske), možemo počiniti strane stvari: lažiti kako bi sakrili grešku, i tako pojačati krivicu.

Kako krivica i strah uništavaju zdravlje

Hronično osjećaj krivice i stalni strah vode do psihosomatike. Glavobolje, nesporanost, duševna bolest, hipertenzija, dermatiti. Izlučuje se kortizol — hormon stresa, koji u dugoročnom periodu uništava imunost. Čovjek koji živi u krivici, poput ulita, sakriva se u školjku, prestaje uživati, gubi smisao života. A strah paralizira inicijativu, sprečava prihvaćanje odluka. Ispada zamknuti krug: bojim se napraviti — ne napravim — krivim se — bojim se još više.

Krivica koja ne bi trebala biti

Ljudi često krive sebe za to što ne mogu kontrolirati: bolest bliskog («nije mogao zaštititi»), smrt («nije stigao da se pozdravi»), izbor drugih («zašto je otišao, ja sam loša»). To je iracionalna krivica. Ona ne pomaže ispraviti grešku, već samo muči. Od takve krivice treba se riješiti. Tehnika: zamisliti da je vaš prijatelj u tako istoj situaciji. Bi li ga vi krivili? Ne. Zašto zato vi krivite sebe?

Kako raditi s osjećajem krivice

Prvi korak je priznati krivicu. Nije moguće je potisnuti, ona će proći. Drugi korak je procijeniti, je li krivica stvarna. Ako je, iznijeti izvinjenje, ispraviti što je moguće. Ako nije — raditi s psihologom. Treći korak je izvući učinko: «Ja više tako neću». Četvrti korak je oprostiti se. Da, imate pravo na grešku. Vi niste bog. Osjećaj krivice ne bi trebao trajati vječno. On je kao signal — uslišao sam, prihvatila sam mjere, počela sam ići dalje.

Kako raditi sa strahom

Strah ne nestaje po šapcu palca. Ali ga možemo «pridobiti». Tehnika «desensibilizacija»: postepeno navikavanje na strašni stimul. Na primjer, bojite se javnih izlaganja — počnite s tostom za večeru. Duhovne prakse: duboki udisak i sporan izdisak smanjuju aktivnost amigdale. Racionalizacija: pišete na papir «što najgoro se može dogoditi?» (obično nije smrtonosno). I najvažnije: djelovanje. Strah odlazi, kad počnete raditi ono što se bojite.

Krivica i strah u odnosima

Para, gdje jedan partner stalno osjeća krivicu, a drugi — strah, je obučena. Taj koji je kriv, će se zašivati, tolerirati, lažiti. Taj koji se boji — kontrolirati, provjeravati, optuživati. Zdrave odnose grade se na poštovanju, a ne na osjećaju dužnosti. Ako osjećate da se topite u krivici, ili partner se boji vas — to je razlog da idete do obiteljskog psihologa.

Krivica i strah u obrazovanju djece

«Ako ne pojedeš kuharicu, mama će biti razočarana» — formiranje krivice. «Nećeš li učiti — postaneš čuvarom» — formiranje straha. Takve reči su loše pedagoške postupke. Djete odraste u anksioznosti, nesigurnosti. Pravilno objašnjavati posljedice bez zastrašivanja: «Kuharica je korisna za energiju». I ne navijati krivicu: «Ti si slomio čašu, zajedno ćemo je učistiti, u sljedeći put budi oprezniji».

Osjećaj krivice i strah nisu neprijatelji, već indikatori. Oni pokazuju gdje su naša slaba mjesta, gdje su poremećene granice, gdje treba mijenjati. Ali ako postaju hronični — to je već bolest. I liječiti ju treba kod specijalista. Zapamćite: imate pravo na grešku. I imate pravo ne bojiti se budućnosti. Život je previše kratak, da bi ga provodili na samoedstvo i trpezovanje. Uzmi disak, izdisak. I nastavi živjeti.

Permanent link to this publication: