Tijelo kao hram: kako svjetske religije nas uče da brinemo o sebi

U buši svakodnevnog života često smatramo našе tijelo kao nešto samoumnjeno. Hranimo ga kako bi ispunili glodenje, liječimo ga kada boli, i koristimo ga dok ne prestane raditi. Ali za većinu svjetskih religija tijelo nije samo biološka omotača, već sveti dar, hram duše, alat duhovnog rasta i čak saveznik u poznavanju Boga. Stajalište prema tijelu u različitim vjeroispovjestima može razlikovati se mnogo, ali u jednom se oni slažu: tijelo zahtjeva poštovanje, brigu i svjesno odnos. Pravilno, kroz tijelnost, čovjek dolazi do razumijevanja svoje duhovne prirode, a zanemarivanje tijela se smatra zanemarivanjem onoga što je dano svemirnim.

Kršćanstvo: tijelo — hram Svetog Duha

U kršćanskoj tradiciji tijelo čovjeka zauzima posebno mjesto. Apostol Pavle u Prvom poslanju Korinćanima piše: «Ne znate li da tijela vaša su hram žive Svetog Duha?». Ova fraza postala je ključna za razumijevanje kršćanskog stajališta prema tijelu. Ono nije ništa grehovito samo po sebi — suprotno širem mišljenju, kršćanstvo ne odbacuje tijelo kao takvo. Greh nije u tijelu, nego u njegovom nepravilnom korištenju. Zato postanak o tijelu postaje ne samo higijenska ili medicinska nužnost, već duhovna praksa. Održavanje zdravlja, umjerenost u hranji, fizička aktivnost — sve to se smatra dio službe Bogu.

U pravoslavnoj tradiciji poseban je naglasak na postu. On se smatra ne samo glodenjem, već vježbom volje i discipline tijela koja pomaže duhu postati slobodnijom. Kroz odustajanje od prekomjernosti čovjek uči kontrolirati svoje strasti i bolje slušati glas savjesti. U katoličanstvu također postoji praksa usamljavanja tijela, ali uvijek se razumije kao sredstvo, a ne kao cilj. Istočne i zapadne kršćanske tradicije slažu se da tijelo nije zatvor duše, već njezin saveznik u usponu ka Bogu.

Islam: tijelo kao amanat (posjed) od Allaha

U islamu tijelo čovjeka također predstavlja sveti dar, predan mu za održavanje. Kuran se više puta podsjeća da je čovjek stvoren «u najboljem obliku» i da je obavezan čuvati se, jer tijelo pripada ne njemu, već Veličanom. Koncept «amanat» (posjed) znači da čovjek nosi odgovornost za svoje tijelo pred Bogom. On nema prava namjerno se oštetiti, zanemariti zdravlje ili otkazati se na potrebno.

Ova odgovornost se manifestira u svakodnevnom životu: poštovanje higijene, umjerenost u hrani i piću, odustajanje od upotrebe alkohola, svinje i drugih zabranjenih proizvoda — sve to nije samo kulturne norme, već religijska preporuka koja se odnosi na tijelsku čistost. Post tijekom mjeseca Ramadan nije samo duhovna praksa, već i fizička disciplina koja očisti tijelo i podsjeti o vrijednosti čak i najjednostavnijeg darova — glasa vode ili komada kruha. Očiscenje pred molitvom također podsjeća na važnost tijelске čistosti kao vanjskog izraza unutarnjeg poštovanja.

Židovstvo: svetost života i briga o zdravlju

Židovstvo, kao i druge avraamske religije, daje veliki značaj zdravlju i fizičkoj cjelovitosti. Zapovjet «izaberi život» razumijeva se ne samo metaforički, već i u najdirektnijem smislu: Židovski duh mora brinuti o svom zdravlju, jer život je najveća vrijednost. U židovstvu postoji čak pravilo: ako liječnik kaže da hrana će biti korisna, može se jesti čak i u Jom Kippur (Dan ispunioci) — tako je važno podržavanje života.

Tijelo u židovstvu se smatra suradnikom u izvršavanju zapovjeti. Čovjek ne može ispuniti Božju volju ako je tijelo oslabljeno ili bolno. Zato židovstvo potiče umjerene fizičke aktivnosti i razumnu prehranu. Važno napomenuti da židovstvo ne potiče asekizam, već poziva na umjerenost i svjesnost. Tijelo nije neprijatelj duše, već njezin saveznik u službi. Pripovijest o rabbi Haniini, koji je čujući da bolesnik ne može prisjetiti se molitve, naredio mu prvo da pojede, ilustrira ovu mudrost: briga o tijelu je dio brige o duši.

Hinduizam: tijelo kao odjeća duše

Hinduizam predlaže složeniji pogled na tijelo. Prema ovoj tradiciji, fizičko tijelo je privremena omotača, u koju se večna duša (atman) uopćuća. Ono slično odjeći koju duša mijenja kod svakog ponovnog rođenja. Ali to ne znači da se tijelu može pristupati s predbacanjem. Naprotiv, tijelo se smatra alatom duhovnog napretka. U «Bhagavad-Giti» se kaže da taj koji umije vladati svojim tijelom i osjećajima približava se oslobođenju.

U hinduizmu postoji cijela sistema asana (poz), pranayama (dihanih vježbi) i očiscenih praksa, usmjerenih na pripremu tijela za dugotrajnu meditaciju. Joga nije samo fizička aktivnost, već put harmonizacije tijela, uma i duha. Tijelo se ne odbacuje, već se koristi kao sredstvo za postizanje viših stanja svijesti. Na primjer, Hatha-joga predlaže da samo zdravo tijelo može izdržati intenzivnu duhovnu rad. Uz to, veliku ulogu igra ahimsa (nenasilje), koja se širi i na vlastito tijelo: ne može se namjerno oštetiti ili oštetiti drugih.

Budizam: tijelo kao privremeni dom i objekt meditacije

U budizmu stajalište prema tijelu također je složeno i mnogogranno. S jedne strane, tijelo se smatra izvorom patnje: ono starje, bole, umire, a privrženost njemu sprečava postizanje prosvjetljenja. S druge strane, upravo u ovom tijelu se provodi duhovna praksa, i bez njega nije moguće napredovanje na putu. Zato u budizmu nema mjesta ni gjeodonizmu, ni asekizmu; glavni put je Srednji put, izbjegavajući ekstremane oblike. Budisti prave «osvještenost tijela» — pažljivo odnos do svojih osjećaja, disanja, pokreta. To nije samo briga o zdravlju, već način razvijanja koncentracije i osvještenosti. Tijelo postaje objekt meditacije, kroz koju čovjek uči ne otjećati se za njega. Međutim, pri tome monahi u tradiciji Ttheravade poštujaju strogu disciplinu hrane, a svjetovnici umjerenost. Odustajanje od alkohola i droga je obavezno, jer one zatamnjuju um i sprečavaju praksu. Tijelo u budizmu nije neprijatelj, već privremeni dom, koji treba održavati u redu, ali ne privlačiti se za njega.

Opća načela: što ujednačava sve religije

Prije svega razlikama, u svim religijskim tradicijama mogu se izdvojiti nekoliko zajedničkih načela odnosa prema tijelu. Prvo, to je odgovornost. Tijelo je dano čovjeku ne za bezkontrolno korištenje, već za smisleno postojanje. Drugo, umjerenost. Skoro sve religije osuđuju i prekomjernu asekizu, i potakanje strasti. Treće, veza tijela i duha. Tijelo se smatra ne suparnik duši, već njezin vodič u materialnom svijetu. Četvrto, nužnost održavanja zdravlja. Briga o tijelu nije egotizam, već dužnost. I na kraju, poštovanje tijela kao stvaranja Božjeg ili alata duhovnog razvoja.

Suvremeni izazovi i religijski pogled

U 21. stoljeću ova religijska načela se suočavaju s novim izazovima. Komercijalizacija zdravlja, kult mladosti i «savršenog» tijela, obilje teških proizvoda, ekološki problemi — sve to stavlja religije pred pitanja na koja pokušavaju dati odgovore. Mnoge konfesije danas aktivno se uključuju u rasprave o zdravom obrazu života, zaštiti ekologije i čak o bioetici — pitanjima abortusa, eutanazije, genetskog inženjeringa. Religijski pogled na tijelo postaje glas koji podsjeća na slavnu i vrijednost života, na to da je zdravlje dar, a ne robu.

U ovaj način, svjetske religije nastavljaju učiti nas da briga o tijelu nije samo pitanje osobnog udobstva ili estetike. To je pitanje poštovanja prema vlastitoj prirodi, prema vlastitom pozivu, prema vlastitom stvaratelju. I čak ako je čovjek religiozan, te stare mudrosti mogu mu pomoći izgraditi bolje svjesno, brigučno i harmonično odnos do sebe.

Permanent link to this publication: