Porodica sud. Tisina u dvorani. Desetogodišnja djevojčica sjedi na klupi, igra s rubom haljine. Majka gleda na nju s nerazumljivim izrazom. Očac je u suprotnom kutu. Odvjetnik majke postavlja pitanje za pitanjem. Djevojčica postaje sve tišeji u odgovorima. Njezvi ramena počinju držati se. Ona gleda na majku, koja jedva pokazuje glavom. I onda djevojčica eksplodira. Krik, suze, krampovi. Sudija obznanjuje prekid. Majka slavi. Jedan korak bliže ograničenju očacovih prava. Cinično? Grozno? Dobrodošli u stvarnost, gdje djeca postaju oružjem.

Djeca kao oružje u razvodnim borbama

Razvod je bolan. Ali kada jedna strana odluči iskoristiti dijete kao topnički cilj, bol postaje zločin. Fenomen „nakonaranog djeteta“ je poznat psihologima u cijelom svijetu. Majka (rijetko očac) uči kćer ili sina da drugi roditelj je zver, da je opasan, da ga ne voli i da želi uzeti sve. A zatim izvodi „žrtvu“ u sud, gdje se očekuju svjedočanstva od djeteta. Najbolja svjedočanstva su kada dijete ne samo govori, već i demonstrira. Demonstrira strah. Istriku. Sprem.

Nervni slom desetogodišnje djevojčice u sudu nije slučajnost, ako se događa isključivo u prisustvu očaca. To je kazalište. Režiserica je majka. Scenarij je „Boješ se tata, kaži da te bi ubio“. A glumac je dijete, kojem su obećali ljubav i zaštitu, ako plakne u pravi trenutak.

Sudija, videvši suze, često ih prihvaća za čistu monetu. Jer tko bi sumnjavao da majka je namjerno dovodila kćer do istereke? A ako i sumnjava, dokazati je gotovo nemoguće.

Zašto nervni slobodan pad je idealno oružje

U građanskom procesu odluka se često donosi ne na osnovi suhih činjenica, već na osnovi osjećaja sudije. Emocionalno svjedočanstvo djeteta u suzama prevazilazi svakako zaključke eksperta. Sudija misli: „Dijete tako plače, znači, istina je na njegovoj strani“. To je kognitivno iskrivljavanje, kojemu su izloženi čak i iskusni sudioci.

Uz to, nervni slobodan pad omogućuje izbjegavanje detaljnog ispitivanja. Ako dijete plakuje i ne može govoriti, sudija prekida zasjedanje i zapisuje u protokol: „Svjedak ne može dati svjedočanstva zbog emocionalnog stanja“. A svjedočanstva, data ranije na istragu (gdje je bila prisutna i majka), ostaju u predmetu. I naravno, oni su protiv očaca.

Treći aspekt je psihološka ekspertiza. Nakon slobodnog pada, sud obično naredi ekspertizu. Ali ekspert vidi djevojčicu već traumatski ozdravljenu, u stresu, i može potvrditi: „Dijete osjeća strah od očaca“. Kao da majka tamo ni nije. A majka, u međuvremenu, nježno gladi djevojčicu po glavi i kaže: „Vidиш, kako je on loš, zbog njega plačeš“.

Strategija majke: korak po korak do suročnosti

Kako se to događa na praksi? Psiholozi koji rade s žrtvama roditeljskog odvajanja su otkrili tipičan algoritam.

Prvi korak — izolacija. Majka zabranjuje ocu da se vide s kćerkom pod nadumanim pretnjama. Kćer se uvjeri da otac sam ne želi doći. Drugi korak — demonizacija. Svaki razgovor o ocu prati negativ. „On te napusti“, „On nas ne voli“, „Od njega se može očekivati samo loše“. Treći korak — uvođenje straha. „Boješ se tata, ako se ne bih odvojavao, udarit će te, ako se ne bih dobro ponašao“. Dijete počinje stvarno bojati se, ali boji se ne očaca, već toga što bi majka bila ljuta.

Četvrti korak — repetacija. Majka učinjava dijete plakati u pravi trenutak nekoliko dana prije suda. Obećava igračku, tablet, putovanje do mora. „Tvoja je zadaća da plakaj i kaži: „Ne želim do tata, on me bi ubio““. Dijete, željeći ljubavi majke, pristane. Peti korak — sud. Djevojčica igra ulogu. Sudija vidi suze. Rezultat: otac ograničen u pravima, majka dobiva sve.

Oci koji postaju žrtve takvih šema opisuju to kao mučenicu. Oni ne mogu se obraniti, jer bilo koja pokušaja obrane izgleda kao agresija protiv djeteta. Pokušaj dokazati da su suze lažne?

Dijagnoza: sindrom odvajanja roditelja

Ovaj fenomen ima medicinski naziv — sindrom odvajanja roditelja (Parental Alienation Syndrome, PAS). Termin je uveo psihijatar Richard Gardner u 1980-ima. On opisuje situaciju kada jedan roditelj nastavlja dijete protiv drugog bez objektivnih razloga. Dijete počinje mrziti, bojati se, prezirati drugog roditelja, iako on nikada nije bio žestok.

U slučaju s nervnim slobodnim padom u sudu vidimo krajnju fazu PAS. Dijete je tako zastrašeno i programirano da njegova psihika padne u prisustvu „neprijatelja“. Ali to nije spontani pad. To je pad koji je majka kultivirala i koji koristi kao dokaz.

U Rusiji sindrom odvajanja roditelja nije priznat kao zvanični dijagnoza. Nema članka u Ustavu odluke za nastavljanje djeteta. Nema ekspertnih metoda koje bi četko razlikovale stvarni strah od uvođenog. Zato majke (i očaci) nastavljaju iskoristiti djecu u sudovima, znajući da im ne grozi kazna.

Ko stvarno pati

Čini se da majka pobjeđuje proces. Dostaje samostalnu opasku, alimonije, stan. Ali cijena pobjede je psihika desetogodišnje djevojčice. Dijete, kojem su obećali ljubav i zaštitu, ako plakne u pravi trenutak, raste s dubokom psihološkom ozljedom. U odrasloj životu takvi djeca imaju visok rizik depresija, anksioznih poremećaja, problema s povjerljivosti ljudima, sklonosti manipulacijama.

Ako djevojčica kad god bude shvatila da je majka iskoristila njegovu ulogu kao oružje? To može uništiti odnose zauvijek. Majka će ostati sama. I tada njena pobjeda u sudu će se pretvoriti u piruetsku pobjedu.

Nevinna žrtva je otac. On je izgubio kćer. On ne može je vidjeti, jer sud je odlučio da je opasan. On plaća alimonije, ali ne može objaciti svog djeteta. Muškarci u takvoj situaciji često se opijaju, samoubijaju, postaju agresivni. Sustav koji je vjerovao lažnom slobodnom padu dobiva novog kriminalca.

Kako sud može prepoznati lažni slobodan pad

Iskusni sudija ili sudski psiholog može primjetiti znakove postavke. Prvo, lažni slobodan pad često započinje previše brzo — odmah nakon neugodnog pitanja. Stvarni stres naraste postepeno. Drugo, dijete u isterici nastavljaju gledati na majku, tražeći odobrenje ili savjet. Treće, nakon uspokojenja, dijete ne izgleda razluženo — ili odmah prestane plakati i prestane plakati, kao da su isključili prekidač, ili, obratno, traže nagradu („Mama, ja sam zasluga“?). Četvrto, sadržaj „strašnih“ svjedočanstava može biti naučen, previše glatki, ne odgovarajući starosti.

Postoje metode razdvojene ispitivanja: prvo ispituju dijete bez roditelja, zatim gledaju snimku. I poređavaju ponašanje. Ako bez majke dijete je spokojno i adекватno, a u njezinom prisustvu — isterika, to je crvena zastava.

Ako ne žele se zagubiti u ispitivanju. Jednostavno vjerovati suzama i izdati odluku, nego riskirati. Ako li dijete stvarno pati? Tko će zatim odgovoriti za grešku?

Što može učiniti otac u takvoj situaciji

Prvi i najvažniji savjet: ne vričati, ne plakati u dvorani suda. Samoostalost. Odvjetnik očaca treba tražiti naredbu za kompleksnu psihološko-psihijatrijsku ekspertizu s uključenjem specijalista za sindrom odvajanja. Tražiti, da eksperti istraže ne samo stanje djevojčice, već i ponašanje majke (metode promatranja, anketi).

Drugo: tražiti videodopit djeteta van prisustva roditelja. Ideално — u sobi psihologa, bez promatrača. Tako će utjecaj majke biti minimalan.

Treće: sakupljati dokaze o nastavljanju. Skrivene snimke razgovora majke (gdje je to dopušteno zakonom), svjedočanstva susjeda, učitelja, koji su vidjeli kako majka govori lažne riječi o ocu. Ispisi iz škole o ponašanju djevojčice — ako se ona normalno druži s ocem na odmorima (sudioci to uzimaju u obzir).

Četvrto: podnijeti prijavu u organe opasnosti o surokom obraćanju djetetu od strane majke. Namjerno dovodjenje do istereke je oblik psihološkog nasilja. Članak 156 UK RF „Neispolnjenje obaveza po odgoju nezaštićenog“ može se primjeniti, ako se dokazi.

Pето: tražiti povlačenje sudije, ako pokazuje preudvojenost i odbija provjeriti svjedočanstva djevojčice.

Uloga organa opasnosti i nadzora

Organi opasnosti su ključno čvorište. Po zakonu, oni su obvezani učestvovati u svakom procesu o djeci. Ali često oni formalno pišu akt pregleda, gdje jednostavno zapisuju: „Dijete želi živjeti s majkom“. Ali kako su otkrili — ne pitaju.

Odgovorni inspektor može sprečiti dramu. On mora nekoliko puta posjetiti obitelj, razgovarati s djevojčicom samostalno, bez majke, u običnoj okolini (u školi, na šetnji). Pogledati kako reagira na spominjanje očaca. Ako vidi da je strah induciran, mora napisati u sudu zaključak: „Svjedočanstva djeteta mogu biti nedostupna pod utjecajem majke“.

Žao mi je, tako malo takvih inspektora. Overload, niska plaća, nedostatak psihološkog obrazovanja vode do toga da opština jednostavno igra majci. Za rijetke izuzetke.

Legislativne promjene: što treba hitno mijenjati

Postoje potrebe uvođenja odgovornosti za „psihološko nasilje nad djecom u obiteljskim sporovima“ u UK RF. Odvojena članak za namjerno formiranje lažnog straha kod djeteta i iskorištavanje ga u sudu. Kazna — od velikog novčanog kazne do izricanja roditeljskih prava i stvarnog roka.

Uz to, potrebna je obvezna sudska psihološka ekspertiza u svim predmetima gdje postoji barem sumnja o nastavljanju. Eksperti trebaju imati pravo preporučiti ograničenje komunikacije ne s tim roditeljem kojeg se boje, već s tim koji je uveo taj strah.

Glavno — video veza za ispitivanje djece. Dijete daje svjedočanstva iz sobe psihologa, njegovi odgovori se prenose u dvoranu, ali roditelji ga ne vide (i oni ga ne vide). To uklanja faktor pritiska. Takva praksa već postoji u Armeniji, Gruziji, u nekim saveznim državama SAD. Pora i Rusiji.

Do sada toga nema, majke poput junakinje ove članka će nastavljati lomiti psihiku svojih djece radi pobjede u sudu. A društvo će ženiti plodove: odrasli prevaranti, lažnjaci i psihopati.

Epilog: što osjeća desetogodišn
© library.rs

Permanent link to this publication: