Tragedija, ili pjesma koza: od difiramba do univerzalnog zakona

Riječ «tragedija» je ušla u uporabu kao oznaka najviše stepena nesreće. Međutim, njeno iskonsko grčko značenje — τραγῳδία (tragōidía) — doslovno se prevodi kao «koza pjesma» (od tragos — koza i ōidē — pjesma). Ovaj čudni, gotovo paradoksni izraz je ključ do razumijevanja jednog od najvećih izuma antičkog duha — umjetničke forme koja je pretvorila ritualno djelo u zakon postojanja čovjeka pred ljudskom sudbinom, bogovima i vlastitom prirodom.

Porijeklo: između rituala i natjecanja Znanstveni konsenzus vezuje nastanak tragedije s difirambom — horeom gimnom u čast Dionisu, boga vinogradarstva, ekstaza i vitalnih sila prirode. Tijekom dijonisijskih šetnji učesnici, odjeveni u koze i maski (ili, prema drugoj verziji, natjecavajući se za živog koza kao nagradu), izvode pjesme koje pričaju o patnji boga. Postepeno iz хора se izdvojio prvi glumac (prema tradiciji, bio je Fespis u VI vijeku prije nove ere), koji je ušao u dijalog s horom. Tako je nastala dramatička struktura.

Bitno je razumjeti da je tragedija od samog početka bila ne zabava, već sakralno-građanski akt. Njezino predstavljanje u V vijeku prije nove ere u Atinama tijekom Velikih Dionisijskih bio je događaj državnog značaja. Tri dana natjecanja tragičkih pjesnika (svaki je predstavljao tetralogiju — tri tragedije i jednu satirsku dramu) posjetili su svi građani. To je bio kolektivni iskustvo katarze (čistačenja) — termina, uvedenog Aristotelom u «Poetiku» za opis djelovanja tragedije koja uzrokuje «sostradanje i strah» i kroz to vodi do emocionalne i etičke razrade.

Struktura svijetosvjetovanja: junak, sudbina, hubris

Klasična atinska tragedija (Esxil, Sofokl, Euripid) je razvila neizmjenu strukturu sukoba. U njemu je u središtu junak, izuzetna ličnost (kralj, junak mitova), nadarena hubrisom (ὕβρις) — pohlepom, hrabrošću, prekršnom samonadežnjom, koja ga gura na kršenje bogovskih i ljudskih zakona.

Sukob se razvija na nekoliko razina:

Junak vs. Sudbina (Mojra, Ananké): Predodređenje od kojeg se ne može pobjeći. Najjači primjer — Edip Sofokla, koji svim silama pokušava izbjeći predodređeno proročanstvo i svojim djelima samo približava njegovo izvršenje.

Junak vs. Božanska volja: Nepoznata i često surova volja bogova. U «Vakhankah» Euripida kralj Penfe bio je kaznen Dionsom za negiranje njegove bogovnosti.

Junak vs. Polis (grad-država): Konflikt osobne afektnivne istine s zakonom društva. Antigona Sofokla sahranjuje brata, kršeći zapovijed kralja Kreonta, branjući «nepisanu, ali vječnu» bogovsku zakone pred ljudskim zakonima.

Resnica postaje patnja i smrt junaka (ili njegovih bliskih). Međutim, ova smrt nije besmislena. Ona obnavlja poremećenu harmoniju, potvrđuje neizmjenjivost svjetskog poretka i zakona, čak i onih nepoznatih čovjeku. Tragedija tvrdi: svijet nije pravedan iz ljudskog stajališta, ali podložen većoj, objektivnoj nužnosti.

Evolucija i znanstveni analiza: od Aristotela do Nietzschea

Aristotel u «Poetici» (IV vijek prije nove ere) je dao prvo znanstveno definiciju tragedije kao «podrijetlo djelovanja važnog i završenog… koji izvodi putem sostradanja i straha čistačenje sličnih afekata». On je izdvojio ključne elemente: priču (mifos), karakter (etos), misao (diانойа), tekst (lexis), oblikovanje (opsis) i glazbenu dio (melopoyia). Njegova teorija katarze još uvijek je predmet oštrih spora između filologa i filozofa.

U XIX vijeku Friedrich Nietzsche u djelu «Rođenje tragedije iz duha glazbe» (1872) je predložio radikalno novo tumačenje. On je vidio u tragediji sintezu dva početka:

Dionisijskog — ekstatičkog, iracionalnog, horealskog, koji predstavlja užas i uzdajanje postojanja.

Apollonskog — plastičkog, razumnog, individualnog, predstavljenog u obliku glumca-junaka.

Prema Nietzscheu, smrt junaka (apollonska iluzija) vraća gledatelja natrag do izvorne dijonisijske istine svijeta kao vječno tvorećeg i uništavajućeg kaosa. Tako tragija omogućuje pogled u bezdnu i kaže joj «da».

「Koza pjesma」danas: transformacija žanra

Antička forma je nestala, ali tragičko svijetosvjetovanje ostalo je srž visoke drame. Njegove elemente se mogu naći tamo gdje čovjek se susreće s nepreostvarenom silom — bilo to sudbina, društvo, vlastita priroda ili absurd postojanja.

Primjer 1: Klasična tragedija u novom vremenu. «Hamlet» Shakespearea — to je tragedija refleksije i neispunjenosti djelovanja u svijetu, «izvijenjenom iz zglobova». Konflikt dužnosti, osvete i sumnje uništava junaka.

Primjer 2: Buržoaska tragedija. «Smrt komivojazdera» Arthura Millera prevodi tragični sukob na socijalno-psihološki nivo. Smrt Willyja Lomana je smrt «malog čovjeka», uništenog lažnim idealima američke sna.

Primjer 3: Tragično u filmu. Film «Socialna mreža» (D. Fincher) — tragedija uspjeha, gdje stvaranje globalne mreže za komunikaciju se pretvara u potpuno egzistencijalno samotnost i gubitak prijatelja.

Interesantan činjenica: Godine 2021. u Grčkoj je postavljen spektakl-oratorija «Tragedija, ili Pjesma koza», gdje je hor sastojao isključivo od koz. Ovaj epatirajući potez, prema zamisli režisera, je bio namijenjen vratiti žanru njegov izvorni, ritualno-zivotinjski, antički pažnju.

Završetak: zašto današnjem čovjeku «koza pjesma»?

Tragedija je nastala iz dijonisijskog ekstaza, ali pretvorila se u strogu školu misli i osjećaja. Ona uči gledati u lice žestoke istine, prihvatiti neizbježno, ne gubeći ljudskog dostojanstva. U svijetu koji se stručava prema komforu, uspjehu i pozitivu, tragedija podsjeća na to da su patnja, greška i smrt — ne saberi u sistemu, već dio same tkive postojanja.

「Koza pjesma」je glas same života u njegovoj dvojnoj prirodi: kreativnoj i uništavajućoj, razumnom i ludoj. Ona ne daje uspokoje, već više — razumijevanje. I dok čovjek može iskustvovati sostradanje i strah pred ljudskom, ali mogućom sudbinom, antička tragedija će ostati ne muzejski artefakt, već nužan alat za samopoznavanje čovječanstva.

Permanent link to this publication: