Tjele kao hram: kako svjetske religije uče nas osebno brinuti se

U burbi svakodnevnog života često percepiamo svoje tijelo kao nešto samouobičajno. Hranimo ga kako bi izzbiljevali gljivost, liječimo ga kada boluje, i iskorištavamo ga dok ne odbije. Ali za većinu svjetskih religija tijelo nije samo biološka ovojnica, nego sveti dar, hram duše, alat duhovnog rasta i čak saveznik u poznavanju Boga. Stosovanje prema tijelu u različitim vjeroispovjestima može biti vrlo različito, ali u jedno se oni slažu: tijelo zahtjeva poštovanje, brigu i svjesno odnosanje. Pravilno, kroz tijelost, čovjek dolazi do razumijevanja svoje duhovne prirode, a zanemarivanje tijela se smatra zanemarivanjem onoga što je dano iznad.

Kršćanstvo: tijelo — hram Svetoga Duha

U kršćanskoj tradiciji tijelo čovjeka zauzima poseban mjesto. Apostoł Pavle u Prvom poslanju Korinćanima piše: «Ne znate li da tijela vaša su hram živućeg u vas Svetoga Duha?». Ova fraza postala je ključnom za razumijevanje kršćanskog odnosa prema tijelu. Ono nije ništa grozno sam po sebi — suprotno širem uvjerenju, kršćanstvo ne odbacuje tijelo kao tako. Grijeh nije u tijelu, već u njegovom nepravilnom iskorištavanju. Zato briga o tijelu postaje ništa više od higijenske ili medicinske nužnosti, već duhovna praksa. Održavanje zdravlja, umjerenost u hranjenju, fizička aktivnost — sve to se smatra dio službe Bogu.

U pravoslavnoj tradiciji poseban je naglasak na postu. On se smatra ne samo glodanjem, već treningom volje i discipline tijela, koja pomaže duhu da postane slobodnijim. Putem odbijanja prekomernosti čovjek uči kontrolirati svoje strašte i bolje sluhati glas savjesti. U katoličanstvu također postoji praksa samoubođenja tijela, ali uvek se razumije kao sredstvo, a ne kao cilj. Istočne i zapadne kršćanske tradicije se slažu da tijelo nije zatvor duše, već njezin saveznik na putu prema Bogu.

Islam: tijelo kao amanat (predano) od Allaha

U islamu tijelo čovjeka također je sveti dar, predan mu na čuvanje. Kuran se brojnim putem podsjeća da je čovjek stvoren «u najboljem obliku» i da je dužan brinuti se o sebi, jer tijelo pripada ne njemu, već nadalekošem. Koncept «amanat» (predano imovina) znači da čovjek nosi odgovornost za svoje tijelo pred Bogom. On nema prava namjerno oštetiti se, zanemariti zdravlje ili isključiti se od nužnog.

Ova odgovornost se ispoljava u svakodnevnom životu: pravilnost higijene, umjerenost u hranjenju i piću, odbijanje konzumacije alkohola, svinje i drugih zabranjenih proizvoda — sve to nije ništa više od kulturoloških norma, već religioznih predpisana o tijelnoj čistoti. Post tijekom mjeseca Ramadan — to nije samo duhovna praksa, već i fizička disciplina koja čisti tijelo i podsjeća na vrijednost čak i najmanjeg darovanja — glasa vode ili komada kruha. Očiscavanje pred molitvom također podsjeća na važnost tijelne čistote kao vanjskog izražaja unutarnjeg poštovanja.

Judajstvo: svetost života i briga o zdravlju

Judajstvo, kao i druge avraamske religije, daje veliki značaj zdravlju i fizičkoj cjelosti. Zapovjest «odaberite život» razumijeva se ne samo metaforički, već i izravno: židovski je dužan brinuti se o svom zdravlju, jer život je najveća vrijednost. U judajstvu postoji čak pravilo: ako liječnik kaže da hrana će donijeti korist, može se jesti čak i u Jom Kipur (Dan iskupljenja) — tako je važna podrška životu.

Tijelo u judajstvu se smatra suradnikom izvršavanja zapovjesti. Čovjek ne može izvršiti Božju volju, ako je njegovo tijelo oslabljeno ili bolno. Zato judajstvo potiče umjerene fizičke aktivnosti i razumno hranjenje. Vажно napomenuti da judajstvo ne potiče ašketizam, već poziva na umjerenost i svjesnost. Tijelo nije neprijatelj duha, već njegov saveznik u službi. Povijest o tome kako rabbi Haniна, čuvši da bolesnik ne može prisustvovati molitvi, naredio mu prvo da se ishrani, ilustrira ovu mudrost: briga o tijelu je dio brige o duši.

Induizam: tijelo kao odjeća duše

Induizam nudi složeniji pogled na tijelo. Prema ovoj tradiciji, fizičko tijelo je privremena ovojnica, u koju se uopću postavlja вечna duša (atman). Ono je slično odjeći koju duša mijenja kod svakog prenošenja. Ali to ne znači da se tijelu može oduzeti preziranje. Naprotiv, tijelo se smatra alatom duhovnog napretka. U «Bhagavad-Giti» se kaže da onaj tko umije vladati svojim tijelom i osjećajima približava se oslobođenju.

U indūizmu postoji cijela sistema asan (poz), pranajama (dihateljnih vježbi) i čišćenih praksa, usmjerenih na pripremu tijela za dugotrajnu meditaciju. Joga nije samo fizička aktivnost, već put harmonizacije tijela, uma i duha. Tijelo se ne odbacuje, već se koristi kao sredstvo za postizanje viših stanja svijesti. Hatha-joga, na primjer, pretpostavlja da samo zdravo tijelo može izdržati intenzivnu duhovnu rad. Uz to, važnu ulogu igra ahimsa (nektrižnost), koja se širi i na vlastito tijelo: ne smije se namjerno oštetiti ili oštetiti druge.

Budizam: tijelo kao privremeni dom i objekt meditacije

U budizmu odnos prema tijelu također je složen i višestruki. S jedne strane, tijelo se smatra izvorom patnje: ono stari, bole, umire, a privrženost njemu sprečava dosežak osvjetljenja. S druge strane, upravo u ovom tijelu se odvija duhovna praksa, i bez njega nije moguće napredovanje na putu. Zato u budizmu nema mjesta ni gedeonizmu, ni ašketizmu; glavni put je Srednji put, izbjegavajući ekstremane krajnosti.

Budisti prakticiraju «osvještenost tijela» — pažljivo odnosanje prema svojim osjećajima, disanju, pokretima. To nije samo briga o zdravlju, već način razvijanja koncentracije i osvještenosti. Tijelo postaje objekt meditacije, kroz koju čovjek uči ne identificirati se s njim. Međutim, u isto vrijeme monaši u tradiciji Theravada održavaju strogu diskiplinu hrane, a svjetovnici umjerenost. Odbijanje alkohola i drogа je obvezno, jer one zamagljuju um i sprečavaju praksu. Tijelo u budizmu nije neprijatelj, već privremeni dom koji treba održati u redu, ali ne privlačiti se prema njemu.

Općeniti principi: što zajednički svim religijama

Iako postoje razlike, u svim religijskim tradicijama se mogu izvući neki zajednički principi odnosa prema tijelu. Prvo je odgovornost. Tijelo je dano čovjeku ne za bezkontrolno iskorištavanje, već za misljeničko postojanje. Drugo je umjerenost. Gotovo sve religije osuđuju i prekomjeranu ašketizam, i potakanje strašti. Treće je veza tijela i duha. Tijelo se smatra ne protivnika duše, već njezinom vodičem u materialnom svijetu. Četvrto je potrebnost održavanja zdravlja. Briga o tijelu nije egoizam, već dužnost. I na kraju, poštovanje tijela kao stvaranja Božjeg ili alata duhovnog razvoja.

Moderni izazovi i religijski pogled

U 21. stoljeću ovi religijski principi suočavaju se s novim izazovima. Komercijalizacija zdravlja, kult mladosti i «savršenog» tijela, nadmjetak štetnih proizvoda, ekološke probleme — sve to postavlja pred religije pitanja na koja oni pokušavaju dati odgovore. Mnoge konfesije danas aktivno se uključuju u rasprave o zdravom životnom stilu, zaštiti ekologije i čak o bioetici — pitanjima abortusa, eutanazije, genetske inžinjerije. Religijski pogled na tijelo postaje glas koji podsjeća na slavu i vrijednost života, na to da zdravlje nije proizvod, već dar.

Također, svjetske religije nastavljaju učiti nas da briga o tijelu nije samo pitanje osobnog ugodnosti ili estetike. To je pitanje poštovanja prema vlastitoj prirodi, prema vlastitom pozivu, prema vlastitom stvaratelju. I čak ako čovjek nije religiozan, ove starine mudrosti mogu mu pomoći izgraditi više svjesno, brzo i harmonično odnosanje do sebe.

Permanent link to this publication: