Tragedija, ili pjesma goveda: od difiramba do univerzalnog zakona

Reč «tragedija» je ušla u uporabu kao oznaka najviše stopnje nesreće. Međutim, njeno izvorno grčko značenje — tragōidía — doslovno se prevodi kao «kozličja pjesma» (od tragos — goveda i ōidē — pjesma). Ovaj čudni, skoro paradoksalan izraz je ključ za razumijevanje jednog od najvećih izuma antičkog duha — umjetničke forme koja je pretvorila ritualno djelo u zakon postojanja čovjeka pred ljudskom sudbinom, bogovima i vlastitom prirodom.

Porijeklo: između rituala i natjecanja Znanstveni konsenzus povezuje nastanak tragedije s difiramonom — horejskim himnom u čast Dionisu, boga vinogradarstva, ekstaza i vitalnih sila prirode. Tijekom dijonisijskih šetnji učesnici, obučeni u kozljice i maski (ili, prema drugoj verziji, natjecavajući se za živog kozla kao nagradu), izvodevši pjesme o patnji boga. Postepeno iz хора se izdvojio prvi glumac (prema tradiciji, to je bio Fespis u VI vijeku prije nove ere), koji je ušao u dijalog s horom. Tako je nastala dramatička struktura.

Je važno razumjeti da je tragedija od samog početka bila ne zabava, već sakralno-građanski akt. Njezino predstavljanje u V vijeku prije nove ere u Atinama tijekom Velikih Dionisijskih je bilo događaj državnog značaja. Tri dana natjecanja tragičkih pjesnika (svaki je predstavljao tetralogiju — tri tragedije i jednu satirsku dramu) posjetili su svi građani. To je bio kolektivni iskustvo katarze (čistačenja) — termina, uvedenog Arijstedelom u «Poetici» za opis djelovanja tragedije koja izaziva «sostradanje i strah» i kroz to vodi do emocionalne i etičke razрядke.

Struktura svijetosvjetovanja: junak, sudbina, hubris

Klasična atinska tragedija (Esxil, Sofokl, Evripid) je razvila neizmjenjivu strukturu sukoba. U njemu je u središtu junak, izuzetna ličnost (car, junak mitova), nadarena hubrisom (ὕβρις) — pohotom, državnošću, prekršnom samonadežnjom, koja ga gura na kršenje božanskih i ljudskih zakona.

Sukob se razvija na nekoliko razina:

Junak vs. Sudbina (Mojra, Ananke): Predodređenje, od kojeg se ne može pobjeći. Najjači primjer — Edip Sofokla, koji se svih sila pokušava izbjeći predodređeno proročanstvo i svojim djelima samo približava njegovo izvođenje.

Junak vs. Božanska volja: Nepoznata i često surova volja bogova. U «Vakhankah» Evripida kralj Penfe je kažnjen Dionisom zbog negiranja njegove božanstvenosti.

Junak vs. Polis (grad-država): Konflikt osobne afektno prave s zakonom društva. Antigona Sofokla sahranjuje svog brata, kršeći naredbu kralja Kreonta, branjući «nepisanе, ali vječne» božanske zakone pred ljudskim zakonima.

Rezolucija postaje patnja i smrt junaka (ili njegovih bliskih). Međutim, ta smrt nije besmislena. Ona obnavlja poremećenu harmoniju, potvrđuje neizmjenjivost svjetskog poretka i zakona, čak i nepoznatih čovjeku. Tragedija tvrdi: svijet nije pravedan iz ljudskog stajališta, ali podložen većoj, objektivnoj nužnosti.

Evolucija i znanstveni analiz: od Arijstedela do Njutsa

Arijstedel u «Poetici» (IV vijek prije nove ere) je dao prvo znanstveno definiciju tragedije kao «podrijetlo djelovanja važnog i završenog… izvodići putem sostradanja i straha čistačenje sličnih afekata». On je izdvojio ključne elemente: priču (mifos), karakter (etos), misao (diانayа), tekst (lexis), oblikovanje (opsis) i glazbenu dio (melopojа). Njegova teorija katarze je i danas predmetom žestokih rasprava među filologima i filozofima.

U XIX vijeku Fridrih Njutsa u djelu «Rođenje tragedije iz duha glazbe» (1872) je predložio radikalno novo tumačenje. On je vidio u tragediji sintezu dva početka:

Dionisijskog — ekstatičkog, iracionalnog, horejskog, predstavljajućeg užas i užitak postojanja.

Apolonijskog — plastičkog, razumnog, individualnog, predstavljajućeg se u obliku glumca-junaka.

Prema Njutsu, smrt junaka (apolonijačka iluzija) vraća gledatelja natrag do izvorne dijonisijske istine svijeta kao vječno stvarajućeg i uništavajućeg kaosa. Tako tragija omogućuje gledatelju da pogleda u bezdnu i kaže joj «da».

「Kozličja pjesma」danas: transformacija žanra

Antička forma je nestala, ali tragičko svijetosvjetovanje ostalo je srž visoke drame. Njegove elemente se mogu naći tamo gdje čovjek se susreće s nepreostvarenom silom — bilo to sudbina, društvo, vlastita priroda ili absurd postojanja.

Primjer 1: Klasična tragedija u novom vremenu. «Hamlet» Šekspira — to je tragedija refleksije i nesposobnosti djelovati u svijetu, «izvijenjenom iz zglobova». Konflikt dužnosti, osvete i sumnje uništava junaka.

Primjer 2: Buržoaska tragedija. «Smrt komivojazdera» Arthura Millera prevodi tragički konflikt na socijalno-psihološki nivo. Smrt Villyja Lomana je smrt «maličkog čovjeka», razdavljenog lažnim idealima američke sna.

Primjer 3: Tragično u kinu. Film «Socijalna mreža» (D. Fincher) — tragedija uspjeha, gdje stvaranje globalne mreže za komunikaciju postaje za Marka Cukербurga potpunim egzistencijalnim samotom i gubitkom prijatelja.

Interesantan činjenica: Godine 2021. u Grčkoj su postavili spektakl-oratoriju «Tragedija, ili Pjesma goveda», gdje je hor sastojao isključivo od koz. Ovaj epatirajući potez, prema zamisli režisera, je bio namjenjen vratiti žanru njegov izvorni, ritualno-zivotinjski, predčovječki afekt.

Završetak: zašto suvremennom čovjeku «kozličja pjesma»?

Tragedija je nastala iz dijonisijskog ekstaza, ali se pretvorila u najstrožiju školu misli i osjećaja. Ona uči gledati u lice žestoke istine, prihvatiti neizbježno, ne gubeći ljudskog dostojanstva. U svijetu koji se usputuje komforu, uspjehu i pozitivu, tragedija podsjeća na to da su patnja, greška i smrt — ne greške u sistemu, već dio same tkive postojanja.

「Kozličja pjesma」je glas same života u njegovoj dvojnoj prirodi: kreativnoj i uništavajućoj, razumnom i ludoj. Ona ne daje uspokoje, već nešto veće — razumijevanje. I dok čovjek može iskustvovati sostradanje i strah pred ljudskom, ali mogućom sudbinom, antička tragedija će ostati ne muzejski artefakt, već nužan alat za samopoznavanje čovječanstva.

Permanent link to this publication: