Sud po obiteljskim delima. U sali tišina. Desetogodišnja djevojčica sjedi na skameni, triše kraj haljina. Majka gleda na nju s nerazumljivim izrazom. Očac — u suprotnom kutu. Obrambeni advokat majke postavlja pitanje za pitanjem. Djevojčica postaje sve tišeji u odgovorima. Njezvi ramena počinju držati. Ona gleda na majku, i ona jedva primjetno kivi. I tada djevojčica eksplodira. Krik, suze, krampe. Sudija obzave pereriv. Majka slavi. Još jedan korak ka tome da ograniči očaca u pravima. Cinkno? Žestoko? Dobrodošli u stvarnost, gdje djeca postaju oružjem.

Djeca kao oružje u razvodnim borbama

Razvod je bolno. Ali kada jedna strana odluči iskoristiti dijete kao topnički targon, bol se pretvara u zločin. Fenomen „načinjenog djeteta“ poznat je psihologima u cijelom svijetu. Majka (rjeđe očac) uči kćer ili sina da drugi roditelj je zver, da je opasan, da ga ne voli i da želi uzeti sve. A zatim izvodi „žrtvu“ u sud, gdje se očekuju izjava. Najbolje izjava je kada dijete ne samo govori, već i demonstrira. Demonstrira strah. Isteriku. Svet.

Nervni svršaj desetogodišnje djevojčice u sudu nije slučajnost, ako se događa isključivo u prisustvu očaca. To je postava. Režiser — majka. Scenarij — „Boješ se tata, kaži, da te bi ubio“. Glumac — dijete, kojem su obećali ljubav i zaštitu, ako zaplače u pravi trenutak.

Sudija, videvši suze, često ih prihvaća za čistu monetu. Jer tko bi sumnjavao da majka je specifično dovela kćer do isterike? A ako i sumnjava, dokazati je gotovo nemoguće.

Zašto nervni svršaj je idealno oružje

U građanskom procesu odluka često se donosi ne na osnovi suhih činjenica, već na osnovi utiska sudije. Emocionalno svjedočenje djeteta u suzama previše bilo kakve zaključke eksperta. Sudija misli: „Dijete tako plače, znači, istina je na njegovoj strani“. To je kognitivno iskrivljivanje, kojem su podložni čak i iskusni sudi.

Pored toga, nervni svršaj omogućava izbjegavanje detaljnog ispitivanja. Ako dijete pluje i ne može govoriti, sudija prekida zasjedanje i zapisuje u protokol: „Svidjetelj ne može dati izjava zbog emocionalnog stanja“. A izjava, dane ranije na istragi (gdje je bila prisutna i majka), ostaju u predmetu. I one, naravno, protiv očaca.

Treći aspekt — psihološka ekspertiza. Nakon srušenja sud obično naruči ekspertizu. Ali ekspert vidi djevojčicu već ozljedenu, u stresu, i može potvrditi: „Dijete iskusuje strah pred očacem“. Kao da majka tamo ni nije. A majka, u međuvremenu, nježno gladi djevojčicu po glavi i kaže: „Vidиш, kako je loš, zbog njega ti plačeš“.

Materni strategija: korak po korak savršene žestokosti

Kako to događa na praksi? Psiholozi, koji rade s žrtvama roditeljskog odvajanja, otkrili su tipičan algoritam.

Prvi korak — izolacija. Majka zabranjuje ocu da se vide sa kćerkom pod nadumanim prelogom. Kćer se uvjeri da otac sam ne želi doći. Drugi korak — demonizacija. Svaki razgovor o ocu prati negativ. „On te ostavio“, „On nas ne voli“, „Od njega se može očekivati samo loše“. Treći korak — uvođenje straha. „Boješ se kada otac je kraj? On će te udariti, ako ne budušće se dobro ponašao“. Dijete počinje stvarno bojeti, ali boji se ne očaca, već toga, što će majka se razbjesniti.

Četvrti korak — repetacija. Majka za nekoliko dana prije suda uči kćer plakati u pravi trenutak. Obećava kuklu, tablet, putovanje do mora. „Tvođe samo zaplači i kaži: „Ne želim k ocu, on me bi ubio““. Dijete, željeći ljubavi majke, pristaje. Peti korak — sud. Djevojčica igra ulogu. Sudija vidi suze. Rezultat: otac ograničen u pravima, majka dobiva sve.

Otci, koji postali žrtve takvih šema, opisuju to kao mučenicu. Oni ne mogu se obraniti, jer bilo koja pokušaja ispraviti se izgleda kao agresija protiv djeteta. Pokušaj dokazati da su suze lažne.

Diagnoza: sindrom odvajanja roditelja

Ovom fenomenu postoji medicinski naziv — sindrom odvajanja roditelja (Parental Alienation Syndrome, PAS). Termin je uveo psihijatar Richard Gardner u 1980-ima. On opisuje situaciju kada jedan roditelj nastavlja dijete protiv drugog bez objektivnih razloga. Dijete počinje mrziti, bojeti, prezirati drugog roditelja, iako je on nikada nije bio žestok.

U slučaju s nervnim srušenjem u sudu vidimo krajnju fazu PAS. Dijete je tako zastrašeno i zaprogramirano da njegova psihika padne u prisustvu „protivnika“. Ali to nije spontani srušenje. To je srušenje koje je majka kultivirala i koje koristi kao dokaz.

U Rusiji sindrom odvajanja roditelja nije priznat kao zvanični dijagnoza. Nema članka u UK za nastavljanje djeteta. Nema ekspertnih metoda koje bi četko razlikovale stvarni strah od uvođenog. Zato majke (i očaci) nastavljaju iskoristiti djecu u sudovima, znajući da im ne grozi kazna.

Tko zapravo pati

Čini se da majka pobjeđuje proces. Dostaje samostalnu opštitu, alimonije, stan. Ali cijena pobjede — psihika desetogodišnje djevojčice. Dijete, koje su prisilili da laži i pretvarati se, raste s dubokom psihološkom ozljedom. U odrasloj životu takvi djeca imaju visok rizik depresija, anksioznih poremećaja, problema s povjerljevšću prema ljudima, sklonosti manipulacijama.

A ako kada god djevojčica shvati da je majka iskoristila nju kao oružje? To može uništiti odnose zauvijek. Majka će ostati sama. I tada njena pobjeda u sudu će se pretvoriti u piruetsku pobjedu.

Nevinna žrtva — otac. On izgubio kćer. On ne može je vidjeti, jer sud je odlučio da je opasan. On plaća alimonije, ali ne može objaciti svog djeteta. Muškarci u takvoj situaciji često se pišu, samoubijaju, postaju agresivni. Sustav, koji je vjerovao lažnom srušenju, dobiva novog kriminalca.

Kako sud može prepoznati lažni srušenje

Ispitani sudija ili sudski psiholog može primjetiti znakove postave. Prvo, lažni srušenje često počinje previše brzo — odmah nakon neugodnog pitanja. Stvarni stres naraste postepeno. Drugo, dijete u isterici nastavljaju gledati na majku, tražeći odobrenje ili savjet. Treće, nakon uspokojenja djevojčica ne izgleda razlužena — ili odmah prestaje plakati i prestaje plakati, kao da su ga isključili, ili, obratno, traži nagradu („Mama, ja sam zasluga“?). Četvrto, sadržaj „strašnih“ izjava može biti naučen, previše glatki, ne odgovarajući starosti.

Postoje metode razdvojene ispite: prvo ispituju dijete bez roditelja, zatim pregledaju snimku. Uspoređuju ponašanje. Ako bez majke djevojčica je spokojna i adекватna, a u njezinoj prisutnosti — isterika, to je crveni znak.

Ali mnogi sudi ne žele dublje istragivati. Jednostavno vjerovati suzama i izdati odluku, umjesto da rizikuju. Ako bi dijete doista patilo? Tko će odgovoriti za grešku?

Što može učiniti otac u takvoj situaciji

Prvi i najvažniji savjet: ne vričati, ne plakati u zali sudu. Samo. Obrambeni advokat očaca treba tražiti naručivanje kompleksne psihološko-psihijatrijske ekspertize s učešćem specijalista za sindrom odvajanja. Tražiti, da eksperti istraže ne samo stanje djevojčice, već i ponašanje majke (metode promatranja, anketi).

Drugo: tražiti videodopit djeteta van prisustva roditelja. U idealu — u sobi psihologa, bez gledatelja. Tako će utjecaj majke biti minimalan.

Treće: sakupljati dokaze o nastavi. Skrivene snimke razgovora majke (gdje je to dopušteno zakonom), svjedočenja susjeda, učitelja, koji su vidjeli kako majka govori lažne riječi o ocu. Ispisi iz škole o ponašanju djevojčice — ako se ona normalno druži s ocem na odmorima (sudi to uzimaju u obzir).

Četvrto: podnijeti prijavu u organa opskrbe o žestokom postupanju s djecom od strane majke. Namereno dovodjenje do isterike je oblik psihološkog nasilja. Članak 156 UK RF „Neispolnošenje obaveza po odgoju nezaštićenog“ može se primjeniti, ako se dokaze.

Peto: tražiti odluku o povlačenju suda, ako pokazuje preodlučnost i odbija provjeriti izjava djevojčice.

Uloga organa opskrbe i nadzora

Organi opskrbe su ključno zvono. Po zakonu, oni su obavezni učestvovati u svakom procesu o djeci. Ali često oni formalno pišu akt pregleda, gdje jednostavno zapisuju: „Dijete želi živjeti s majkom“. Ali kako su otkrili — ne pitaju.

Odgovorni inspektor može sprečiti dramu. On mora više puta posjetiti obitelj, razgovarati s djevojčicom samostalno, bez majke, u privišnoj okruženju (u školi, na šetnji). Pregledati kako ona reagira na spominjanje očaca. Ako vidi da je strah induciran, — obavezna napiše u sudu zaključak: „Izjava djevojčice može biti nedostupna pod utjecajem majke“.

Užalostno, takvi inspektori su rijetki. Preopterećenost, niska plaća, nedostatak psihološkog obrazovanja vode do toga da opština jednostavno igra majci. Za rijetke izuzeće.

Zakonske promjene: što treba hitno mijenjati

Nastala je potreba uvesti u UK RF odgovornost za „psihološko nasilje nad djecom u obiteljskim sporovima“. Odvojena članak za premašeno oblikovanje lažnog straha kod djeteta i iskorištavanje ga u sudu. Kazna — od velikog novčanog kazne do lišene roditeljskih prava i stvarnog roka.

Pored toga, potrebna je obvezna sudska psihološka ekspertiza u svim stvarima gdje postoji barem malen trag nastave. Eksperti trebaju imati pravo preporučiti ograničenje komunikacije ne s tim roditeljem kojeg se boje, već s tim koji je taj strah uveo.

I najvažnije — videokonferencija za ispitivanje djece. Dijete daje izjava iz sobe psihologa, njegovi odgovori se prenose u zali, ali roditelji ga ne vide (i on ih ne vide). To uklanja faktor pritiska. Takva praksa već postoji u Armeniji, Gruziji, u nekim saveznim državama SAD-a. Pora i Rusiji.

Dok to nije, majke, slične herojici ove članka, će nastaviti lomiti psihiku svojih djece radi pobjede u sudu. A društvo će živjeti plodi: odrasli prevaranti, lažioci i psihopati.

Poslijedica: što osjeća desetogodišnja djevojčica

Ona ne
© library.rs

Постоянный адрес данной публикации: